EN Pridružite nam se na Facebooku facebook

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institute for European and Globalization Studies

SUKOB IDEOLOGIJA

Objavljeno   

SUKOB IDEOLOGIJA

Druga moderna

Anđelko Milardović
www.andjelkomilardovic.com

 

                    SUKOB IDEOLOGIJA                      

 

 

1. Prolog iz obzora minimalne sociologije znanja

 

Koliko god se trudili tumačiti malu relevantnost ideologije u politici na prijelazu stoljeća ili prihvatiti tezu iz šezdesetih godina XX. stoljeća Daniela Bella o „kraju ideologija“, pokazalo se da potonjega nema, kao što nema „kraja povijesti“.

Rađanje političkih ideologija Vilfredo Pareto je doveo u vezu s ljudskom potrebom logičke organizacije vlastita djelovanja na konstruiranim vrijednostima, koje vrijednosti postaju orijentiri u svijetu politike i izgradnji svjetonazora.

Kod Karla Mannheima ideologija izražava „totalnu svijest neke grupe ili neke epohe“. Ona disciplina koja je u uskoj vezi s naukom o ideologiji je sociologija znanja. KarlMannheim stoga kaže: “Sociologija znanja u uskoj je vezi s naukom o ideologiji, koja se također pojavila i razvila u našoj epohi, a u odnosu na koju se ona i sve jasnije ocrtava.“ (Karl Mannheim. Ideologija i utopija. Jesenski i Turk, Zagreb, 2007, str.284.) Sociologija znanja pojavljuje se i kao teorija „uvjetovanosti činjeničnog mišljenja bitkom.“ (Isti, str.287.)

Funkcionalno gledajući,ideologije imaju spoznajnu,adaptacijsku,orijentacijsku, identifikacijsku i ekspresivnu ulogu u društvu. U odnosu na ljude i društvo, nositelji ideologija su pojedinci, društvene grupe, slojevi, klase, političke stranke.

U odnosu na moć ideologije mogu biti periferne i vladajuće, prema cilju reformističke i revolucionarne. Prema sadržaju mogu biti progresivne i regresivne.

Glede tipova ideologija John Schwartzmantel u knjizi Doba ideologija kaže: „Za vrijeme i poslije Američke i Francuske revolucije razvile su se ideologije koje su nastojale ponuditi projekte potpune društvene i političke rekonstrukcije ili, u slučaju konzervativizama, suprotstaviti se tome modernističkom projektu.“ (John Schwartzmantel . Doba ideologija, AGM, 2005, str.81.)

Političke ideologije moderne imale su u vidu stvaranje „novog političkog subjekta“koji je trebao, u skladu sa vrijednosnim sustavom neke ideologije, sudjelovati u uređivanju društvenog života na tragu ideje napretka, modernizacije i protumodernizacije.

Glede političkih ideologija moderne John Schwartzmantel kaže: „Moderna, kao i ideologije koje su nastale s njom, zamislila je univerzalistički cilj, zajedničku sudbinu za cjelokupno čovječanstvo, oslobođeno lokalnih tradicija i partikularističkih lokalnosti. Međutim, nacionalizam i u određenoj mjeri konzervativizam, taj je univerzalizam doveo u pitanje uzdižući naciju, s nekim specijalnim i partikularnim svojstvima, do mjesta žarišta ljudske lojalnosti…(Isti, str.85.).

Političke ideologije, kao duhovna djeca političke moderne, po Bellu su doživjele svoj kraj. Pogledajmo sada društvenu uvjetovanost ovoga mišljenja. Tezu o „kraju ideologija“ Bell je iznio početkom šezdesetih godina XX. stoljeća u kontekstu tehnologijskog optimizma, i trijumfa toga tipa uma u nastajanju. U XX. stoljeću isplivala je nada u tehničko (doba tehnike: Martin Heidegger, Oswald Spengler, Nikolaj Berdjajev, Arnold Gehlen) tehnološki um koji će na tragu tehnološkog optimizma i determinizma navodno riješiti sve probleme ovog svijeta.

Međutim, tehnološki dualizam pokazuje i ružno lice tehnologije i tehnologijskoga uma. Tehnologija nosi mogućnosti katastrofe kako to lijepo opisuje Arnold Joseph Toynbee u drugoj knjizi Istraživanje povijesti (Šire: Arnold Tojnbi. Istraživanje istorije, Prosveta, Beograd, 1970., ćirilićno izdanje).

Unatoč supremaciji moćnih i pametnih ili smart tehnologija, porazu kolektivističkih ideologija XX. stoljeća fašizma, nacionalnog socijalizma, staljinizma/komunizma, te pobjedama liberalizma i nacionalizma, političke ideologije nisu „umrle“, kao što se nije dogodio „kraj povijesti“. Nije se dogodio „kraj povijesti“ zbog toga što nema kraja napretku i znanstvenom razvoju. Tako nešto proizlazi iz čovjekove volje za djelovanjem i konkurencijom, koja vodi sukobu u različitim sferama života, uključujući i onaj koji se u politologijskoj literaturi određuje kao „sukob ideologija“. Sad smo već na terenu koji definira ovaj nesvakidašnji, po formi, blog.

U ovom blogu taj ću sukob pokazati koristeći se znanjima iz sociologije znanja i političkih znanosti. Riječ je o prvom i trećem dijelu bloga na politologijskom adagio tragu, dok su drugi i četvrti u mediteranskom stilu, to jest forte tragu. S puno emocija, naboja i angažmana što mu  biti zamjereno?! Jer je pisac samo čovjek, osjetilno i trpno biće. Nastavak teksta odnosi se na viđenje  sukoba ideologija u hrvatskom društvu.

Viđenje sukoba ideologija u hrvatskom društvu rezultat je i društvene uvjetovanosti mišljenja pisca ovih redaka, koji je, čini se, amputiran od diskursa olinjale političke korektnosti u funkciji održavanja moći moćnih struktura.

Artikulacija piščeva/blogerova mišljenja kretat će se po užarenim kolovoškim stazama nevjerojatne lakoće postojanja hrvatskog društva zarobljenog u prošlosti, u kojemu društvu Drugi svjetski rat zapravo uopće nije završio 1945.-e već u našem društvu tinja permanentni Drugi svjetski rat, sa novim ideologijskim ratovima od 1991.-2016. Ili „permanentna revolucija„ (Lav Trotsky ) vožnje u „rikverc„.

Jesmo li poludjelo i definitivno izgubljeno društvo?! Jesmo li taoci prošlosti ili nas netko permanentno gura u talačku situaciju?! Ili netko proizvodi društveno ludilo?! I od nas pravi političke kretene i imbecile?! O čemu je riječ?! Slijedi forte dionica u ovoj politologijskoj partituri promišljanja sukoba ideologija u hrvatskom društvu.

 

2. Zarobljeni u prošlosti - izgubljeni u sadašnjosti - dezorijentirani u budućnosti

2.1. Uzroci sukoba ideologija u Hrvatskoj.

2.1.1. Multimedijski pristup

 

Sukob je samo modalitet socijalnog života. Njegova je „konkurencija“ konsenzus. Niti jedan od navedenih modaliteta socijalnog života nema formu trajnosti. Današnji sukob ideologija u Hrvatskoj počiva na više uzroka i konfliktnih linija.

Neki su sukobi stvarni, a neki umjetni /inducirani. Koristim se izvidima i uvidima mogućih glavnih ideologijskih konfliktnih linija u hrvatskom društvu.

Iste bismo mogli razvrstati (tipologija sukoba) na stare/permanentne ideologijske sukobe fokusirane oko partizana i ustaša, partizana i četnika u Hrvatskoj, fašista i antifašista te novije oko totalitarizma i antitotalitarizma, komunizma i antikomunizma, kozmopolitizma i nacionalizma, demokracije i antidemokracije, demokracije i postdemokracije, Hrvata i Srba, Hrvatske i Europe, Hrvatske i „regiona“. Uzroci tih sukoba su različiti.

Prvi uzrok sukoba ideologija je, dakle, svakako motiviran neraščišćenom prošlošću iz razdoblja Drugog svjetskog rata 1941.-1945. (partizani-ustaše ili „smak svita“: https://www.youtube.com/watch?v=gnnGLA0ALlI ). Svaki pokušaj suočavanja s prošlošću glede toga sukoba završava u politikama prošlosti.

U tom sukobu sudjeluju podijeljeni političari i povjesničari, a šire pristrana i po ideologijskoj osi podijeljena znanstvena zajednica, Crkva, navijački mediji i udarne trupe civilnog društva, s predznakom parapolitičkih i paraobavještajnih organizacija na „sisi“ međunarodnih organizacija tipa GONG, DOCUMENTA, „ruski“ GOLJP i slična „bratija“ po novčanoj „materi“. U podgrijavanju sukoba sudjeluju „meštri zapleta“, odnosno obavještajne službe, što odrađuju posao za svoje poslodavce. I to nije sve!

Drugi uzrok sukoba odnosi se na vrijeme jugoslavenske/hrvatske lijeve totalitarne diktature. Polemike ideologijske naravi otvorene su oko pitanja da li je u vrijeme diktature eminentnog „švalera“ i „ševca“ J. B. Tita, izdanka sultanističke diktature u propaloj Jugoslaviji, komunistički sustav bio totalitarni, autoritarni ili neka mješavina svega toga?

U pravilu se nastoji, kako bi rekao ex Presidente Ivo Josipović, „relaksirati“ stav o totalitarnom karakteru sustava kako bi se na tragu političko-etičkog relativizma uvjeravalo kako, eto, ipak nije riječ o tvrdom komunističkom totalitarizmu već o nešto pitomijem političkom sustavu u odnosu na bivše u Istočnoj Europi.

No taj je isti jugoslavenski sustav socijalističkog samoupravljanja s ljudskim licem, uz pomoć političke policije(UDBA), kao obilježja svakog totalitarnog režima, ipak proganjao i ubijao svoje političke protivnike.

Današnji SDP, premda je izravni sljednik KPH/SKH, ni u ludilu to neće priznati. Što kažu antifašisti u Hrvatskoj o tome? Bilo gerijatrija, bilo „nabrijani“ podmladak („OMLADINCI“). To neće priznati biznismeni ljudskih prava i udruge CD (http://www.jutarnji.hr/vijesti/istina-o-nevladinim-udrugama-u-hrvatskoj-koliko-im-novca-dajemo-kako-ga-trose-i-koliko-dobro-od-toga-zive/93412/ ) koje se bave suočavanjem s prošlošću, poput Documente?!

Kakvo je to selektivno suočavanje s prošlošću bazirano na razdoblje devedesetih i zanemarivanje zločina lijeve totalitarne diktature 1945.-1989.? Ili je to suočavanje ili interesna manipulacija, zbog toga što Documenta za nekoga odrađuje svoj posao. Za to je dobro plaćena novcima iz državnog proračuna i međunarodnih institucija (http://www.documenta.hr/hr/donatori.html). Za što?! Za ideologizirano/jednodimenzionalno suočavanje s prošlošću?! Suočava li se Documenta sa ovim tipom prošlosti?! (http://direktno.hr/en/2014/direktnotv/45160/Potresni-dokumentarac-o-Hudoj-jami.htm )

U odnosu na biznismene suočavanja s prošlošću iz Documente i ostalih CD organizacija, pro njemački ministar vanjskih i europskih poslova, gosp. Miro Kovač, javnosti će morati objasniti kako je Vesna Pusić svojim ideologijskim istomišljenicima dodijelila 2,5 milijuna kuna iz proračuna (http://www.mvep.hr/files/file/2014/141212-odluka.pdf ). Po kojim to kriterijima?!

Gospodin Kovač će morati odgovoriti i na pitanje kako je ista Vesna Pusić svom bratu Zoranu  iz obiteljske kase uzajamne pomoći Ministarstva vanjskih poslova dodijelila 250,000 kuna (šire: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sporna-donacija-mvp-a-ministarstvo-vesne-pusic-dodijelilo-250.000-kuna-udruzi-zorana-pusica/481735/ ). Za što?! Kako se jednima može dati sve i bez kontrole i odgovornosti, a kako se drugi diskriminiraju, premda živimo pod istim zakonima?

Taj isti gospodin, zlatousti Miro Kovač, bio je protiv kandidature Vesne Pusić u UN, da bi naglo okrenuo ploču! Bog JANUS je čisti amater i mala beba spram naših političara koji čovjeku gledaju u lice i lažu. Ni da trepnu očima!

No vratimo se starom sustavu i konzervativcima s ljevice koja nastoji relativizirati i prikriti zločine iz doba  lijeve diktature baveći se selektivnim suočavanjem s prošlošću, samo onim suočavanjem koje njima odgovara, upirući, dakle, prste u zločine iz zločinačke NDH i u one iz Domovinskog rata? Zločini su zločini! Zašto selektivni pristup suočavanju s prošlošću?! Zašto ne cjeloviti/integralni/objektivni?! Na sve one koji su ih počinili, u bilo kojem režimu, dakle, u NDH, Titovoj Jugoslaviji, Republici Hrvatskoj, treba primijeniti zakon.

Zakon je mjerilo stvari i razlika između prirodnog i civilnog stanja/civilizacije. Kako je moguć selektivni pristup zločinima a ne univerzalni?! Stari se režim u odnosu na zločine, proganjanje i ubijanje političkih protivnika ne može ničim opravdati kao, primjerice, komunističke zločine nad Dubrovčanima .

Samo šutnjom, prikrivanjem i neotvaranjem rasprava o tom dijelu naše povijesti, kao i politikama prošlosti. Politikama prošlosti i selektivnom suočavanju s prošlošću otvoreno treba suprotstaviti znanstveni pristup suočavanju s prošlošću.

U odnosu, dakle, na prošlost jedan bi znanstveni pristup trebao zagovarati racionalno suočavanje s lijevim i desnim totalitarizmom i diktaturama u hrvatskom društvu XX. stoljeća, uključujući i onu Aleksandrovu. Takav pristup temelji se na ideji objektiviranja prošlosti i proizvodnji istine koja nas jedina može spasiti .Istina bi  trebala biti u funkciji izgradnje  Republike i Demokracije.  

Bez Tacitove metode sine ira et studio nigdje nećemo stići u suočavanju s prošlošću. Možda samo u ambis ili provaliju, crnu rupu hrvatskog iritantnog licemjerja kao tehnike održavanja života i produkta nesretne povijesti koji je proizveo ovaj naš „bljutavi“ licemjerni način svakodnevnog života.

Treći uzrok sukoba je onaj oko stvaranja Republike Hrvatske i Domovinskog rata. Taj se ideologijski sukob prepoznaje preko aktera, onih koji su optirali za opstanak Jugoslavije i koji nikada nisu željeli stvaranje hrvatske države te onog aktera koji je želio Republiku Hrvatsku.

Riječ je o sukobu novih aktera sa starim likovima u novom kontekstu odnosno moćnom i dobro raspoređenom manjinom iz starog režima, to jest  ex komunističkom nomenklaturom i UDBOM, koja je pripremila teren tranzicije kako bi ex komunistička nomenklatura Perkovića Josipa i ostale udbaške bratije okupirala i kolonizirala demokraciju. Pa smo tu gdje jesmo! Malo pa nigdje! Stari likovi u novom kontekstu, iz vremena tranzicijskog spektakla, uspjeli su nametnuti svoju financijsku, političku, medijsku i kulturnu hegemoniju u društvu sa monopolom na tumačenje prošlosti. Bez monopola, oni nisu ništa! A kad ga izgube, onda su agresivni!

Četvrti uzrok sukoba ideologija u hrvatskom društvu bazira se na konfliktnoj liniji oko uređenja političke i ekonomske zajednice u zadanim ustavnim okvirima pluralizma, demokracije, sekularnog, laičkog društva.

Ovaj tip ideologijskog sukoba otvoren je 1991. i traje do 2016. Riječ je o sukobu ideologija liberalizma/neoliberalizma, konzervativizma, socijaldemokracije, nacionalizma i različitih populizama.

Otvorene su konfliktne linije oko rodnih, spolnih, manjinskih, vjerskih, svjetovnih pitanja, kreacionizma, evolucije, znanstvene slike svijeta i sekularnog društva. Te konfliktne linije dosežu do razine sekularnih i religijskih fundamentalizama, lijevoga i desnog talibanizma.

Peti uzrok sukoba ideologija, koji nije stao unatoč činjenici postojanja međunarodno priznate hrvatske države, je onaj oko stare konfliktne linije Hrvatska – ex Jugoslavija i nove Hrvatska- EU, te Hrvatska „region. A po novome susjedstvo!. Also sprach Herr Miro aus Berlin! Ovdje je riječ o sukobu ideologija hrvatskih i jugoslavenskih nacionalista.

Ideologijski sukob oko „regiona“ makijavelistički podgrijava i međunarodna zajednica s ingenioznom vizijom uređenja prostora bivše Jugoslavije na tragu jedne imaginarne geografije, koja ne ide na ruku interesima RH, kao punopravne članice EU. Europska komisija spremna je zavrtati ruku u slučaju opiranja, ako RH ne pristane na brzopotezni ulazak Republike Srbije u EU, samo da bi Republiku Srbiju mogla otrgnuti iz šapa ruskoga medvjeda. Hrvatska bi trebala platiti ceh za nove geopolitičke igre i preslagivanja na Balkanu. Danke Deutschland! Danke Angela!

EU, kao mlohavi Levijatan usporenih refleksa na događaje i dvostrukog političkog morala, očito tendenciozno/interesno zaboravlja što su sve druge zemlje morale učiniti da bi ušle u EU. Ta ista EU svjesno zaboravlja koja je bila uloga Srbije u ratovima u ex-YU?! Ona ne želi vidjeti, kako i dalje, dakle, danas preko Memoranduma 2, Srbija ima teritorijalne pretenzije spram susjeda. Zatim, kako i dalje preko svoje agenture, odnosno srpske obavještajne  službe u Hrvatskoj, sudjeluje u destabilizaciji susjedne države.

EU također ne želi vidjeti i to kako Srbija uspješno rehabilitira četništvo koje je prema izvorima SOA u Hrvatskoj u usponu. Unatoč uratku i spoznajama drugarice SOVE, to jest SOA, gospodin „liberalni demokrat“, rečeni Milorad Pupovac kao takav, ne objavljuje posebno izdanje svojeg Biltena pod naslovom Porast četništva u Hrvatskoj. Zašto?!

EU je zacijelo i još k tomu zaboravila nadahnuti motivacijski govor radikala i redikula Aleksandra Vučića u Glini iz 1995.(https://www.youtube.com/watch?v=dpMTTFiCaGo), Vojkinog Nečastivog šegrta, inače današnjeg šefa vlade Republike Srbije koji se prije podne klanja Briselu i Angeli Merkel, a poslije podne Vladimiru Vladimireviču Putinu.

Dotični se na RTS k tomu „hvališe“ kako je u dobrim odnošajima s Angelom Merkel (Anđelka Merkalović iz Muća), koja bi Frau Angela, uz pomoć arhive BND i šefa te agencije (Bundesnachrichtendienst), uz ispijanje  „stomaklije“, trebala vidjeti nimalo fascinantni uradak iz Gline, nevinog premijera s dječjim licem, koji širokogrudno prima prof. dr.sc. Milorada Pupovca! Sigurnosti radi, treba da kažem „sledeće“! Ako Vučić kojim slučajem nije pogledao video na temu inicijacijskog četničkog govora u Glini, neka mu ga gospodin Milorad Pupovac ponese u Beograd, gdje je ionako njegov čest guest, češći nego u Hrvatskom saboru gdje prima plaću.

U ideologijskim sukobima tema o „regionu“ nadasve je nadahnjujuća za različite aktere. Dakle!

„Region“ je ostao plodnim tlom ideologijskih sukoba u Hrvatskoj nakon odlaska drugarice Vesne Pusić i drugova Zorana Milanovića i Ive Josipovića. I dolaska Gospođe! Dakle, priči o sukobu ideologija nije kraj jer nitko tu nije nevin ili nevina! Pa ni Predsjednica!

I predsjednica RH K.G.K sudjelovala je u (ovom tipu) sukoba ideologija u pitanjima glede „regiona“ na kojima je pobrala dosta glasova desne publike. Desna publika i „rodijaci“, da ne kažem „krvi ti Isusove“, sada po portalima „šize“ što ih je iznevjerila, i razočarala. Naravno „ka Linda“! Ništa manje nije zadovoljna hercegovačka biračka baza iz Mostara grada i šire („duni vjetre malo sa Neretve“ i pozdravi Zoku Tomića Mostarsko/Marketinškog), koja ne može vjerovati promjeni njezinog političkog diskursa.

Danas se gospođa K.G.K jasno distancira od sukoba ideologija u kojem je donedavno participirala, kao da ne postoji arhiva članka kao dokazni materijal tezi o njezinom sudjelovanju u sukobu ideologija. Gospođa Predsjednica sada poput DVD Pantovčak gasi taj isti sukob na jedan teatralan i nadasve štreberski način pozivajući se na okretanje budućnosti. Jednom Predsjednica zapali požar, a onda ga gasi vodama iz vrela mudrosti Pantovčaka. Čak bi se i jeleni i ostali zoo svijet ili zoonpolitikon(i) s Pantovčaka pobunili protiv ovakvog ponašanja! No, to nije sve!

Koliko je njezino distanciranje od sukoba ideologija autentično, a koliko pod utjecajem poslodavaca i mentora iz SAD, NATO, Trilaterale i američke ambasade u Zagrebu, neka svatko prosudi. No kako vrijeme odmiče Vladarica/La Principessa (neki novi N.Machiavelli morao bi napisati novo djelo Vladarica/La Principessa) pokazuje nedostatak znanja, umijeća i konfuziju vladanja bez ikakve koncepcije. Kao što je i ova naša država potpuno bez koncepcije i nedovršena država koju vode egoisti za račun interesnih skupina, a ne cjeline i manje-više za račun međunarodne zajednice. Jednima je ta naša država mater, a drugima maćeha! No vratimo se Vladarici/La Principessi! Ona je ovdje zvijezda ovog fragmenta i reprezentativni uzorak Hollywood demokracije u Hrvatskoj.

Kako stvari stoje, za Vladaricu/La Principessu ipak ima šanse! Ista će znanja dobiti na pro “regionskom“ doktorskom studiju u Lepušićevoj 6. Čini se, morat će se na ispitu susresti s revizionistom i ideologom „regiona“, drugom Dejanom Jovićem, kojemu ljevičari ne zamjeraju tezu o dva karaktera antifašističkog pokreta, partizanskom i četničkom. Taj tip revizionizma nije upitan za kolegice i kolege sa FPZG, ali su ostali revizionizmi upitni. Kako to?!

Vladarica/La Prinipessa će po programu morati polagati ispit i kod rečenog gospodina, spomenutog D.J., koji se na HTV hvalio kako je bio savjetnik K. G. K., premda će ona to spretno opovrgavati. Sretno na ispitu budućoj kolegici, doktorici politologije! Nastranu to što je ona naša Vladarica/La Principessa, a ja građanin u demokraciji s pravom na vlastito mišljenje.

Šesti uzrok sukoba ideologija je njihova instrumentalizacija na izborima. Diskurs „MI ili ONI “ u predsjedničkoj izbornoj noći početak je takve priče u kojoj nije bilo jasno tko smo MI, a tko su ONI. Taj binarni ideologijski uradak s barutnim punjenjem pod vjerojatno utjecajem „beloga“, koje uništava nosnice i proizvodi kihavicu, počeo je nezgodno mirisati na eksploziju starih ideologijskih sukoba i potenciranja odnosa prijatelj-neprijatelj na tragu političke filozofije Carla Schmitta. Zatim su  se tu našle i „Kevine jame“ i ostale verbalne granate iz obzora populističke i „rodijačke“ desnice. „Rodijaci“ nisu ostali dužni! I udri jedni po drugima! „Rodijaci“ se tu ne snalaze!

Nastavak prekomjernog verbalnog granatiranja uslijedio je nakon gubitka izbora i obećanja da će vlast doživjeti pravi „pakao“. Infernalizacija politike se i dogodila! Ljevica je u vidu svog najjačeg glasnogovornika škorpiona, rečenog Z. M., najavila novi pakao koji je prijetio vlasti. „Novi pakao“ (Nouvo inferno) ili verbalni građanski rat s virtualizacijom reinkarnacije „ustaške države“ (sve same „ustaše“ ?!), radi rušenja vlasti svim dopuštenim sredstvima, i sa trubadurskim serenadama 112 brdske lovačke pukovnije, uslijedio je ispod „ponistara“ Vlade i Hrvatskog sabora. Njima pod „funjestre“!

U pozadini ideologijskog sukoba bila je kritika revizionizma, pojava desnog radikalizma, kritika obnove ideologije NDH, borba oko preraspodjela novca (najvažniji dio priče!) jer je „kazan prazan“. Otvorene su borbe oko prošlosti, fašizma i antifašizma. Dogodio se raskol vlasti i opozicijskih moćnih grupa manjine glede komemoracije u Jasenovcu s nadahnutim i ingenioznim razmišljanjem Stjepana Mesića na komemoraciji u Jasenovcu. Stoga skrećem pozornost na članak MESIĆ U JASENOVCU: ‘Ako netko govori kao ustaša, onda on i jest ustaša! Nad Hrvatsku se nadvio ustaški zloduh’ (https://www.obavjestajac.hr/423918/mesic-u-jasenovcu-ako-netko-govori-kao-ustasa-onda-on-i-jest-ustasa-nad-hrvatsku-se-nadvio-ustaski-z). Doista, „ako netko govori kao ustaša, onda on i jest ustaša“! Pa ćemo vidjeti tko je zapravo ustaša?!

Vraćam film u 1992., odnosno Mesićev ingeniozni  australijski motivacijski govor, u kojem kaže da su Hrvati pobijedili dvaput u Drugom svjetskom ratu. Dakle, 10.travnja 1941. i 1945. kao članovi fašističke i antifašističke koalicije. Treba vidjeti video uradak pod radnim naslovom Stjepan Mesić:ustaškigovor(Australia,Sydney,1992.)(https://www.youtube.com/watch?v=egku0sLuqDE).

Sada se taj Mesećev govor iz 1992.-e u licemjernoj Hrvatskoj jednostavno relativizira! Za njega se ne može reći da je tada bio mlad i zelen! Ali, da je bio zbog dolara/„zelembaća“ zelen i  proračunat, čini se, bio je?! Slijedi neumitni zaključak!

U zaključku, „Ako netko govori kao ustaša, onda on i jest ustaša!“. Koji je pravi Mesić?! Ovaj antifašist iz 2016. koji kleči u Jasenovcu ili pak onaj iz 1992.-e koji kaže da Hrvati ne bi trebali klečati u Jasenovcu? Koji kaže da je 10. travnja 1941. NDH priznata od strane sila Osovine.

Sada se postavlja logičko pitanje: kako je postao istaknutim članom i počasnim članom Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske? Kako mu olako antifašisti oprostiše australski motivacijski govor i nacionalističke ispade na račun Srba u Hrvatskoj, tipa da „Srbi iz Hrvatske mogu odnijeti onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima“.

Kako su mu to oprostili Srbi u Hrvatskoj koji su glasovali za njega i njegov „pajdaš“ gospodin rečeni  g. Milorad Pupovac?! I sada slijede neizbježna pitanja koja žuljaju svakog normalnog građanina u ovom društvu. Kako to da u ovom društvu vrijede dvostruka pravila? Jedna za Mesića, a druga za sve druge? Jedna za povlaštene?! Jedna za nepovlaštene?! Jedna za „raju“ i „beznačajne“ „insane“, „stoku sitnog zuba“, druga za glembajevsku novo komponiranu pseudo elitu? Kako to?! Jedna pravda za povlaštene, druga za nepovlaštene. Jedni diskriminiraju, a drugi su diskriminirani! Jedna pravila za Mesića, druga pravila za Hasanbegovića? Jedna pravila za Đikića, druga pravila za Hasanbegovića?

A grijesi iz mladih dana slični ili isti (Hasanbegović-Đikić: rani radovi), dok je Mesićev grijeh iz Australije sličan i isti, samo ne iz mladih već skoro penzionerskih/gerijatrijskih dana u kojima je dolarskih motivacija bilo, čini se, na najvišoj mogućoj razini, na tragu dobivenog čeka kojega je navodno izgubio. „Dica“ pitaju: „Ćaća di su pare“?! „Vraćaj pare Ćaća“! „Ćaća ne zna di su pare“?! „Ne more se Ćaća sitit di su pare“! „Dica plaču“ i pitaju zašto im je „Ćaća“ takav?! Zašto?!

U ovom društvu dvostrukih standarda s likom Boga Janusa jednima se sve oprašta, a drugima se ništa ne oprašta. I tako to u jednom društvu u kojem je moćna isprepletena manjina uspostavila tiraniju manjine, premda stalno zbori o nekoj tiraniji većine. Slijede neka pitanja unutar ovog ideologijskog meteža i manipulacije ideologijama.

Što je većina bez moći?!Po meni ništa! Tek puko bezlično mnoštvo, kategorija broja, ili „tigar od papira“ rekao  bi „Drug Mao“.Tek slastan zalogaj u ustima tiranske manjine. Mnoštvo je samo objekt tiranije manjine na jednodnevnom festivalu demokracije, to jest izborima, kojoj tiraniji manjine ili heterogenoj oligarhiji, mnoštvo ili nekakav demos treba za demokratsku legitimaciju. I ništa više!? O tomu se radi!

Mi smo Republika! Mi nismo nikakva NDH! Mi imamo Ustav, imamo zakone, ali pred Ustavom i zakonima nismo jednaki jer postoje jednakiji u odnosu na ostale. Štite se moćni po novcu, stranačkoj i ideološkoj, religijskoj, spolnoj pripadnosti dok se nepoželjni i nemoćni diskriminiraju. S naslova vladavine prava i ustavne države, naša Hrvatska je bijedna crna rupa u EU, država zaštićenih interesnih grupa iz koje mladi i najobrazovaniji bježe glavom bez obzira, gdje je Ustavni sud, primjerice, na čelu s Jasnom Omejec, desetljeće držao predmet Croatia banke (http://www.dnevno.hr/novac/otkrivamo-kako-je-oteta-croatia-banka-i-opljackano-njenih-5753-dionicara-privatnih-ulagaca-120718 ), koja je svojim mutnim igrama oštetila mnoštvo klijenata. Uključujući i moju malenkost! Pa me to, eto,  „žulja“. I nikome se od odgovornih ništa ne događa!

Sada je predmet, navodno, na Trgovačkom sudu. Predsjednica Ustavnog suda u neformalnom razgovoru iz 2013. u HAZU reče kako se mi oštećeni građani nećemo moći naplatiti (http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030628/sdmagazin02.asp). U prenesenom značenju da se „možemo slikati“. Slikaj se Ti Jasna!

I to mi reče onog za nju radosnog dana u HAZU, kada joj je dodijeljena nagrada te institucije za knjigu Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Strasbourški Acquis, Novi Informator, Zagreb, 2013. Jasna, zašto dio znanja iz nagrađene knjige nisi primijenila u zaštiti ljudskih prava oštećenih klijenata Croatia banke? To te pitam, jer se znamo godinama?! U odnosu na predmet Croatia banka, tvoja je nagrada paradoksalna i za mene, u etičkom smislu, nema nikakvo značenje. Samo se čudim onima (HAZU ) koji su Ti je u odnosu na predmet Croatia banke, uopće dodijelili. To govori i o njima! I svima nama, našoj kaljuži! I našoj bari !

Problem je ovog društva što je treća grana vlasti, kao i Ustavni sud, dio moćne mreže interesnih grupa koje u ovom društvu uspješno peglaju naše egzistencije. I sada bi Jasna de Osijek, nakon ovoga još jedan mandat?! Ma nemojte „kast“! kako se kaže u Osiku gradu! Za što?! Da i dalje nastavi služiti interesima moćnih interesnih grupa, a ne Ustavu RH, na kojega lažno priseže. A ja sam za to da ONA služi Ustavu RH i samo njemu, a ne mafiji i moćnim interesnim grupama u hrvatskom društvu.

Osmi uzrok sukoba, koji se pokazao nakon parlamentarnih izbora 2015. je između onih društvenih grupa u politici koje se ne odriču ideologije, niti priznaju „kraj ideologija“ u dizajniranju vlasti i onih što zagovaraju tehnokratsku alternativu na čelu s tehnokracijom (http://www.hrleksikon.info/definicija/tehnokracija.html) koja u sebi nosi sve elemente post demokratskog stanja, kao navodno jedini spas od propasti društva. Ta je priča izbila u slučaju stvaranja vlade Tima Oreškovića.Tehnokratska alternativa u odnosu na  „kraj“ „odumiranje“ ideologija, također je  ideologija.

Deveti uzrok sukoba je onaj unutar kulturnog, duhovnog i humanističkog sektora oko uspostavljanja kulturne hegemonije s lijeva ili s desna, odnosno ovladavanja kulturnog aparata države, medija, civilnog društva kao transmisije kulturne hegemonije i produženih krakova velikih stranaka, zaklada i obavještajnih službi. Pojam kulturna hegemonija koristio je talijanski filozof Antonio Gramsci. Tko u miru ovlada kulturnim sektorom, kao da je u ratu ovladao topništvom. Stoga je borba oko uspostave kulturne hegemonije zapravo mirnodopska borba na život i smrt.

Kulturna hegemonija temelji se na kontroli državnog aparata kulture, kulturne proizvodnje, dominaciji na sveučilištu (SDP kontrolira Fakultet političkih nauka i Hrvatske studije, primjerice), u medijima, civilnom društvu. Kultura, sveučilišta, civilno društvo, mediji i nakladništvo predstavljaju instrumente neke kulturne hegemonije. Svaka vlast mrežom svojih kontakata želi imati kontrolu nad kulturnom proizvodnjom, indoktrinacijom, manipulacijom preko medija i PR (dac) industrije za zbunjivanje, dezorijentaciju i pokoravanje društvenoga stada.

Od vremena staroga propalog totalitarnog režima i ex-YU do danas, ljevica je bila uspješnija u uspostavljanju kulturne hegemonije (lijevi gramšijanizam) u odnosu na desnicu (desni gramšijanizam). Sukob ljevice i desnice, lijevog i desnog radikalizma u domeni borbe oko uspostavljanja kulturne hegemonije izražava se preko svoje meta političke dimenzije. Meta politika je rat idejama posredovan kulturom, kao „Kulturkampf“.

Ovdje sam pokušao metodom neposrednog promatranja i fenomenologijskom metodom opisati uzroke sukoba ideologija, konfliktne linije i aktere. Jesmo li bliže provaliji ili izlazu iz Platonove spilje?! Svake godine u Hrvatskoj u isto vrijeme, negdje oko proljeća, izbija nikad dovršeni krvavi Drugi svjetski rat. Sastavnica tog nedovršenog Drugog svjetskog rata je diskurs o partizanima i ustašama, fašizmu i antifašizmu, kojeg slušam već pedeset godina. Ja ostario, a oni tamburaju po starome! Više ih mi je dosta! Dosta mi je te masaže mozga! Hoću pristojno živjeti bez masaže mozga!

Nakon ovoga forte s mediteranskim temperamentom u opisu sukoba ideologija u hrvatskom društvu slijedi politologijski adagio u analizi fašizma i antifašizma u europskom kontekstu.

 

3. O fašizmu i antifašizmu iz obzora sociologije znanja, a ne neke ideologije

3.1. Karl Mannhem o fašizmu

 

U aktualnom sukobu ideologija u Hrvatskoj otvorena je rasprava o fašizmu i antifašizmu. Stoga treba skrenuti pozornost na ova dva koncepta. Prethodno slijedi nekoliko uvodnih napomena. Ideologije se mogu tumačiti metodom sociologije znanja, politološki u okviru političkih doktrina i ideološki. Jednom ideologijom ne može se tumačiti druga ideologija. Ideologije se mogu samo komparirati!  No , krenimo u analizu fašizma i antifašizma !

Što kaže Karl Mannheimova sociologija znanja o fašizmu? Mannheim u Ideologiji i utopiji raspravlja o različitim povijesno političkim strujanjima i njihovu viđenju znanstvene politike ili znanosti o politici. Među tim strujanjima su „birokratski konzervativizam“, „konzervativni historicizam“/“historički konzervativizam“, „liberalno-demokratsko građansko mišljenje“ „socijalističko – komunistička koncepcija“ kao „sinteza intucionizma i ekstremne volje za racionaliziranje“ (str.167.). I na kraju Mannheim interpetira „fašizam“.

Što je bit politike u fašizmu? Bit politike u fašizmu je akcija, politički trenutak i podvrgavanje vođi (Duce). Na razini političke filozofije, fašizam je prožet iracionalizmom kao ontologijskom koncepcijom. Stoga nas Mannheim upućuje na filozofe te provenijencije. Prema tomu: “U njegov su svjetonazor, naravno uz odgovarajuću preinaku, ugrađeni osobito Bergson, Sorel, Pareto“ (str.155.). Na razini političke akcije u fašizmu se „nalazi (…) apoteoza neposredne intervencije, vjera u presudan čin i značenje inicijative neke vodeće elite“ (str.151.).

Intuicionizam i aktivizam Mannheim smatra dvjema bitnim crtama fašizma. Aktivizam je nošen povijesnim mitovima. Glede povijesti fašizma, Mannheim piše o njegove dvije faze.

Prva je faza pokreta u kojoj se kombinira aktivizam, intuicionizam i Sorelov sindikalizam jer je Mussolini u početku bio socijalist, Sorelov učenik i urednik lista Avanti.

U drugoj fazi nakon 1921. fašizam skreće prema idejama radikalnog nacionalizma. Glede fašističkih ideja, Mannheim kaže: „Prilično je teško prikazati fašističke ideje u obliku jedinstvene teorije. Zanemarimo li činjenicu da je još u nastanku, sam fašizam ne polaže osobitu vrijednost na neku jedinstvenu oblikovanu teoriju“ (Mannheim, str.151.).

U fašizmu, dakle, akcija prethodi doktrini i ideji (La Dottrina del fascismo, Giovanni Gentile i Benito Mussolinija iz 1933.http://litgloss.buffalo.edu/mussolini/text.shtml). Doktrina fašizma naknadno je konstruirana. Sastavnice doktrine fašizma su intuicionizam, antiliberalizam, organsko shvaćanje svijeta kao koncepcija života u različitim njegovim socijalnim regijama, „fašistička država kao cjelovita moć naroda“, korporativna država, itd, itd.

U odnosu na talijanski fašizma, glede doktrine, u nacionalsocijalizmu doktrina prethodi akciji, kao i u inačicama „socijalističko komunističke koncepcije“. Što je zapravo program fašizma? Mussolini oko programa na jednom mjestu kaže: „Naš je program vrlo jednostavan: želimo vladati Italijom. Uvijek nas pitaju o programima. Imamo ih previše. Za spas Italije nisu potrebni programi nego ljudi i snaga volje(B. Mussolini: Reden, ut. H.Meyer, Leipzig, 1925., str.105. odnosno prema Mannheim, str.151.). Ovdje su programi u drugom planu dok se potenciraju ljudi gdje se misli na fašističku elitu i snagu volje.

Budući da je fašistička elita akter akcije i ideologije ,ona je ta koja stvara povijest i koja se zapravo nameće. Povijest ne stvaraju mase, spram kojih Mussolini izražava prijezir. On, kako kaže, ne vjeruje tom novom božanstvu koje se uspelo i stupilo na pozornicu. Mase po njemu nisu pokretači u povijesti već je to šačica odabranih.

Ovdje se osjeća utjecaj Paretove teorije elita koje trebaju vladati znanjem o duši mase i tehnikom toga vladanja, kaže Karl Mannheim. Koliko je simulirana demokracija slična fašističkom načinu mišljenja, prosudite sami. Simulirana demokracija nema jednog vođu, ali ima elitu/oligarhiju, znanje o duši društvenih masa ili PR (dac) tehnici vladanja. Neka je to kombinacija znanja iz Machiavellijeva Vladara i Psihologije gomile Gustava le Bona. A dobro bi pristajao i gospon Schumpeter? Kaj ne?!

 

3.2. Umberto Eco o „vječnom fašizmu“

Nakon Mannheimove interpretacije valja skrenuti pozornost na noviju/postmodernu interpretaciju fašizma kod Umberta Eca. U Eseju o vječnom fašizmu na jednom mjestu Eco ovako opisuje razlike nacizma, fašizma i staljinizma: „Nacizam“ je bio striktno anti kršćanski i neopoganistički, dok je Staljinov Diamat (službana inačica sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi. Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije.“ (Cjeloviti tekst vidjeti na : http://www.autograf.hr/esej-o-vjecnom-fasizmu/ ).

Ove su razlike bitne u metodičkom smislu iz razloga što se počesto u raspravama brkaju temeljni pojmovi. Na stranu stavimo metodička pitanja, premda ona nisu tako beznačajna kao što se čini. Kad se već priča onda se mora biti precizan.

Sada nam se postavlja pitanje izgleda fašizma u vremenu u kojem živimo. Njegovo pojavljivanje Mannheim ovako opisuje: „Kako smo rekli, njegovi izgledi, kao i njegova slika povijesti, počinju na onim etapama u kojima krize toliko slabe kapitalističko-građanski poredak da evolucijske metode društvene borbe više nisu dovoljne. I tu doista ima neposredne izglede onaj tko zna s nužnim elanom iskoristit trenutak tako da pokrene aktivne manjine na udar te na taj način prisvoji vlast.“ (Mannheim, nav.dj. str. 163.).Njegovi izgledi uvijek postoje u trenucima krize, slabljenja demokracije i kontrolnih skupina.

U današnjoj Europi u svim se zemljama susrećemo sa desno radikalnim profašističkim i pro nacističkim grupama. One su pod nadzorom institucija za zaštitu ustavnog poretka i protektivne demokracije. Neke od njih su pod prijetnjom stalne zabrane kao Nationaldemokratische Partei Deutschlands  (NPD) (https://npd.de/  ). Njima se danas protive antifašističke grupe. Tako dolazimo na drugi teren analize antifašizma kao povijesne pojave i prakse u Europi iz obzora sociologije znanja.

Sada nam se valja iz konteksta sociologije znanja pitati, što antifašizam uopće jest i što je antifašizam nakon 1945. godine?U povijesnom kontekstu antifašizam ima više faza.

Prva je od 1919.-1933. godine. Druga je od 1933.-1945. izražena u pokretima otpora. Postoji i treća faza 1939.-1941. za trajanja pakta Hitler – Staljin gdje su se Staljinovi antifašisti našli u koaliciji s fašistima/nacistima. No, kada je završio krvavi nacistički pir, pobjedom antifašističke koalicije, postavilo se pitanje nove faze antifašizma od 1945. do danas.

Pokušajmo sada opisati antifašizam nakon 1945. U zemljama zapadne liberalne demokracije i u komunističkim zemljama gdje su komunisti preko KP uspostavili monopol (jer oni ne mogu bez monopola) nad antifašizmom. Na fenomenološkoj razini ,dakle, antifašizam se javlja kao:

  • dio lijevo liberalne ideologije obrane prava i sloboda čovjeka protiv svih vidova diskriminacije i zločina
  • dio lijevo radikalne ideologije koja i dalje operira s boljševičkim/staljinskim antifašizmom iz radikalnih revolucionarnih pobuda
  • dio političke kulture sjećanja u kontekstu suočavanja s prošlošću
  • dio političke retorike u tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku, radi skrivanja posljedica nasilja i stradanja ljudi po lijevom totalitarnom diktaturom .Koliko je ljudi prošlo kroz komunističke logore i zatvore? O tomu antifašisti šute? Kao i o Crnoj knjizi komunizma (Šire:https://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_knjiga_komunizma)
  • izbjegavanje moguće lustracije (http://www.inegs.com/hr/article/93/rasprave_i_polemike). I tako dalje !

 

Koncentrirajmo se dalje na strukturu pojma antifašizam. Prva razina promatranja je istraživanje općeg značenja. Ima politološko i sociološko tumačenje u smislu znanstvenog pojašnjenja društvenih grupa koje se protive fašizmu i njegovim inačicama. Drugo je značenje iz obzora komunističke i staljinističke ideologije, a odnosi se na vrijeme nastanka između dva svjetska rata. Riječ je o ideologijskoj dimenziji pojma.

Treće je vrijednosno značenje u smislu obrane ljudskih prava. Četvrto mu je značenje „smokvina lista“ .Služi za prikrivanja zločina lijeve totalitarne diktature pod okriljem borbe protiv „fašizma“ od 1945.-1989. godine. Peto značenje je instrumentalno-političko u smislu blokade svake javne rasprave o žrtvama totalitarnog režima, racionalnog suočavanja s prošlošću, lustracije o kojoj se rasprava odmah proglašava oživljavanjem „ustaške ideologije“, kao da smo još u SFRJ. Šesto mu je značenje u demokraciji, da istodobno brani demokraciju i maskira neokomunističku političku ontologiju.

Slijedi tipologija antifašizama i dioba na onaj na Zapadu i Istoku Europe.

Na Zapadu je antifašizam bio heterogeni pokret društvenih grupa od liberala, konzervativaca, kršćanskih demokrata, socijalista i komunista u borbi protiv njemačkog nacionalsocijalizma i talijanskoga fašizma.

Na Istoku Europe i propaloj Jugoslaviji antifašizam su monopolizirali komunisti, premda je antifašistički pokret imao u početku naznake pluralnog pokreta, da bi kasnije antifašizam postao monopolom KPJ/SKJ/H i šire sastavnica boljševizma/staljinizma/komunizma.

O antifašizmu kao sastavnici boljševizma može se pročitati ovo: „Bit je boljševičke ideje antifašizma obračun s građanskom državom. U Kominterni je prevladalo gledište kako su pojava i nastanak fašizma dio globalne krize kapitalizma“. Prema tomu, temeljna je podjela antifašizma između dva svjetska rata i nakon Drugog svjetskog rata bila na liberalnodemokratski antifašizam obrane građanske demokracije, ustava i ljudskih prava, a u Sovjetskom Savezu, istočnom zemljama i ex komunističkoj Jugoslaviji imali smo i imamo posla s militantnim antifašizmom.

Potonji je kasnije na funkcionalnoj razini bio pretočen u komunističku totalitarnu diktaturu, gdje su komunisti uspostavili monopol vlasti, pa i monopol nad antifašzmom brišući njegov pluralistički aspekt i pretvarajući ga kasnije u maskirnoj odori u  krinku  prikrivanja totalitarizma i njegovih zločinačkih učinaka.

 

5. Umjesto zaključka

 

Teza i teorija o „kraju ideologija“ je nova ideologija tehnokratske alternative vjere u moć tehnologija, s isključivanjem primisli o mogućem tehnološkom i tehnokratskom totalitarizmu koji dovodi u pitanje demokraciju. Danas se zbog nivelacije stranačkih programa može govoriti i o konvergenciji ideologija zbog toga što većina stranaka, bez obzira na ideologijske razlike, na razini ekonomske doktrine, vesla u neoliberalnom čamcu

Bellova teza o „kraju ideologija“ jedna je u nizu priča na temu nekog „kraja“, poput onog Francisa Fukuyame o „kraju povijesti“. Svi ti „endizmi“sugerirali su dovršenje ili „propast“ ideologija ili „kraj povijesti“. Nema „kraja“ i nema „propasti“. Jedno ovakvi kakvi jesmo možemo ugodno propasti!

Kraja ideologija i povijesti, dakle, nema sve dok postoji čovjek koji djeluje i na taj način oblikuje povijest koju možemo ciklički promatrati, kako nas upućuje G. B. Vico u knjizi Načela nove znanosti, G. W.F. Hegel u Filozofiji povijesti, O. Spengler u Propasti Zapada i A. Toynbee u Istraživanjima povijesti. Sve što jest, mijena jest, i sve što postoji ima cikličku zakonitost. I to je to!

Sve ideologije moderne, koliko im se predviđao „kraj“, čak i one poražene održavaju se na životu u nekoj novoj formi koja korespondira s vremenom. I kao takve preživljavaju, ostaju značajne i utječu na oblikovanje političkih sadržaja, pa se u natjecanju sukobljavaju nalaze u poziciji konflikta kao modusa življenja.

Taj konflikt/sukob ideologija pokazao sam u forte/mediteranskom na primjeru RH kojeg sam tumačio (hermenutika sukoba!) metodom neposrednog promatranja i fenomenologijskom metodom.

Ono što se može zaključiti iz ovog sukoba ideologija je da smo opasno bačeni u prošlost. Postali smo ozbiljni objekti i taoci prošlosti! Na momente ovaj sukob predstavlja ples nad vulkanom , čiji nas plameni jezici vuku i bacaju u bezdan, kojem se bacanju ne znamo, ne možemo ili naprosto ne želimo oduprijeti.

MI smo sadomazohistički taoci i zarobljenici prošlosti! Nitko nam nije kriv za to psihopatološko stanje, niti imamo pravo upirati prstom u Druge. U međuvremenu, MI smo postali najveći neprijatelji nama samima, pa ne treba „fabricirati“ neprijatelje. Nije da ih nema, ali se prije svega trebamo zapitati za vlastitu političku psihopatologiju. Stati pred zrcalo! No, vratimo se glavnoj struji mišljenja, u ovom blogu rečenom sukobu ideologija.

Sukob ideologija odgovara moćnicima. Oni ga potiču. Riječ je o tranzicijskim profiterima, to jest političkoj i financijskoj oligarhiji nastaloj u privatizaciji kao legaliziranoj pljački stoljeća. Dakle, krležijanskim diskursom rečeno, o konjokradicama i za većinu ovog društva sofisticiranim „lupežima“, novim Glembayevima!

Starim likovima u novom kontekstu stalo je do ideologijskih podjela u društvu, kako bi lakše uz pomoć ideologijskih dimnih zavjesa, to jest Pavelićeve „ustašije“ i Titove „partizanije“, mogli vladati ovim društvom. Njima nije  do  znanstvenog suočavanja s prošlošću   već  uporabe politika prošlosti. Naravno, radi cementiranja vlastitih pozicija!

Jadna je vladavina koja u vladanju koristi ideologiju propalih diktatura, totalitarizama, mrtvih svjetova i političkih kadavera XX. stoljeća, s kojim se mrtvim svjetovima mogu oduševljavati samo politički nekrofiličari, bolesnici i luđaci na brodu luđaka.

Oduševljavati se diktatorima u demokraciji, bilo Pavelićem bilo drugom Titom, znači ne prihvatiti demokraciju. Za mene su diktatori luđaci i moderni tirani! Za mene je demokracija jedini izlaz u hrvatskom društvu u odnosu na propale fašističke i komunističke diktature i eksperimente sa narodnim masama u hrvatskom društvu XX.stoljeća.

Oni koji manipuliraju ovim izmrcvarenim i napaćenim društvom i narodom kojemu je oduzeta sadašnjost i budućnost koristeći ove diktatore kao medij vladanja, niti žele Republiku niti demokraciju.

A meni je osobno stalo do Republike Hrvatske, kao demokracije ,ustavne države, države na vladavini prava u europskom/KOZMOPOLITSKOM okviru.To je moj okvir! Već kad se, kao u SFRJ, 2016. moram izjasniti onda ću reći, ni za Pavelića ni za Tita jerbo me RAZUM PITA, poradi toga što naprosto mrzim DIKTATORE/SULTANE, diktature, propale političke projekte XX. stoljeća i političke nekrofile koji se s njima oduševljavaju i s kojima nas od 1945.-2016. permanentno maltretiraju, ponižavaju, vrijeđaju intelekt, moralno zlostavljaju, sotoniziraju, ucjenjuju, nabijaju komplekse, osjećaj manje vrijednosti i to sve preko groblja propalih ideologija jednog Pavelića i drugog Tita. Pa dosta više!

Ovaj blog nastajao je dugo vremena. Nastajao je s gorkim okusom duše i velikom mučninom i gađanjem na sve što se zbiva oko nas, jer to kao ljudi nismo zaslužili. Za mene ovaj blog ima katarzičnu funkciju. Ako u njemu netko prepozna istu, onda sam uspio. No, bit će i drugih reakcija.

Svjestan sam da je ovaj tekst plivanje protiv svih mogućih struja u ovom društvu. Ali, iskreno, „pukao mi je film“ i više ne mogu sve to trpjeti. Duh vremena i situacija nalažu plivanje protiv svih struja jer nam se život odvija poput neke noćne more da ga više ne možemo kontrolirati.

Život koji nam netko na ovaj način modelira, nema previše smisla i značenja. Ne, ne možemo biti manipulirana biračka masa i „stoka sitnog zuba“ koja se modelira uz pomoć spinova, visoko sofisticiranih spinologijsko/skokologijskih uradaka sa Fakulteta političkih nauka, agencija ,medija  na tragu  PR (dac) demokracije.

Ovo je zemlja glupog i nedotupavnog Big Brothera i palete kulinarskih  TV predstava. Narodu čiji je jedan dio polugladan, preko ovih emisija daje se osjećaj sitosti i izobilja. To je zemlja u kojoj ima podosta siromašnih penzionera koji skupljaju ostatke namirnica po kontejnerima, gdje mladi, taj cvijet i elita hrvatskog društva kida glavom bez obzira, u inozemstvo, iz razloga što tom cvijetu tiranija manjine, hrpa nesposobnih propisuje pravila, zagorčava život i zatvara perspektivu. Pa gdje je tu pravda?! Nebo, otvori se! Iz gorkog okusa duše u ovim sitnim satima na Malešnici izranjaju i ova pitanja!

Tko će ovdje ostati?

Moćna manjina, masa koja zbog godina ne može iseliti iz ove lijepe zemlje, mala djeca i penzioneri, deklasirani društveni slojevi, prekarijat, kontejner populacija, korporacije i Todorić koji uvozi hranu iz Italije i Europe dok ga Predsjednica proglašava našim „nacionalnim interesom“u stvarnosti  je samo puki tranzicijski profiter. Taj isti profiter s uvozničkim poljoprivrednim lobijem i poljoprivrednom uvozničkom mafijom, radikalno devastira poljoprivredu u Slavoniji, koja je nas puno odhranila, a iz koje, točnije Osijeka, prema Münchenu i Dublinu idu kolone mladih i nezaposlenih. Taj zastupnik „nacionalnih  interesa“ uvozi mahune iz Španjolske, prethodno uvezene iz Maroka, koje se navodno ne mogu uzgojiti u Slavoniji i Dalmaciji. Pa se uz pomoć uvozničkog poljoprivrednog mafijaškog lobbya uvoze, da bi smo za stolom „kusali“ globalizirane Todorićeve mahune.

Onda je Todorić „hrvatski nacionalni interes“ koji maloj djeci u školi drži  maglena predavanja o vlastitu uspjehu? Todoriću, koga Ti farbaš?! U odnosu na sve što se događa oko nas, kakva je naša perspektiva? Ako se ne opametimo i ne izađemo iz  zarobljene prošlosti kao naše osobne i kolektivne, nama slijedi propadanje i nestajanje. I tu spasa neće biti!

Ovaj blog predstavlja osobni javni prosvjed i KRIK protiv mentalnog političkog i moralnog zlostavljanja, permanentne talačke situacije u koju je gurnuto ovo naše društvo, moja generacija (r.1956.), u vrše propalih ideologija, one ustaške, one partizanske i udbaške, s kojim se političkim debilizmima u 21. stoljeću treba radikalno suočiti i odbaciti ih kao propale ideologijsko političke eksperimente hrvatskog naroda u XX. stoljeću zbog kojih se eksperimenata, luđačkih diktatora i diktatura, ne možemo oporaviti ni nakon njihovih propasti, početkom XXI. stoljeća, postajući njihovim taocem i akterom, koji ne zna što bi s vlastitim životom sada, a što sutra. To je naša kolektivna tragedija!

To nije ništa začudno kad nam društvo i državu vode egoisti Vladari, hrpa licemjera, „uguz-beg  diplomacija“, bez koncepcije i minimalne etike, kao državu moćnih interesnih i mafijaških grupa, koje grupe imaju državu, a država(to smo mi), koji ostajemo nemoćni pred utjecajem moćne manjine jer nas zakon ne štiti. Zakon koji je stao na stranu novca, nije zakon,već tiranija manjine ili tiranija novca.

Rekoh i spasih dušu svoju! Ostalo što bude, jer biti mora! Međutim, nije me uopće briga što će nakon ovog bloga netko reći, jer mi je svega dosta! I ustaša i partizana, fašista i antifašista, četnika i anti četnika, malih četkica i velikih četkica, političkih nekrofiličara s lijeva i desna, propalih nakaznih ideologija XX. stoljeća, diktatura i ludih diktatora tipa Kaligule, koji je kako prepričava A.Camus, u jednom trenutku moći, rekao da „hoće Mjesec“. Totalni luđak!

Dosta mi je ovako dizajniranih SDP i HDZ (SKH u simuliranoj demokraciji), koji sudjeluju u kronici propadanja RH, Pupovca i njegove etno-biznis“ bratije, rečenog Dracule hrvatskog proračuna, njegovih vratolomija s našim Srbima, njegove patološke priče o ugroženosti, njegovih pohoda u Beograd kod ex VOJVODA, zapravo sadašnjih vladara koji u Beogradu rehabilitiraju četništvo, zamaskiranih igara moći, Pupovčeva „liberalno-demokratskog koketiranja“ s Pravoslavnom crkvom. I svakog političkog ludila ! Svega mi je dosta! S naglaskom na BASTA!

Svi smo od svega umorni! Vrijeme je za katarzu! Da se suočimo sa sobom i da odlučimo, hoćemo li živjeti ili se, po vlastitoj odluci, ukrcati na Titanic! A santa leda je blizu! Pa, birajmo! Život ili santu leda?! Ja sam za život, ali ne ovako zamišljen i formatiran! Jer ovo što se oko nas  zbiva , nema  više nikakva smisla.Očito se nastavlja igra moći koju slijedi moć igre!

Ovoj ili onoj igri , nikad kraja !

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

inegs.com koristi kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo. Više o kolačićima.

Slažem se