EN Pridružite nam se na Facebooku facebook

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institute for European and Globalization Studies

FRAGMENTI O KORISNOSTI I ŠTETNOSTI POVIJESTI ZA ŽIVOT

Objavljeno   

FRAGMENTI O KORISNOSTI I ŠTETNOSTI POVIJESTI ZA ŽIVOT

Druga moderna

Anđelko Milardović
www.andjelkomilardovic.com

 

 

FRAGMENTI O KORISNOSTI I ŠTETNOSTI POVIJESTI ZA ŽIVOT

 

 

1. Prolog

Za razumijevanje onoga što želim zapisati u ovom blogu mogao bih se poslužiti različitim tekstovima na temu povijesti te važnosti iste za život. Hermeneutika povijesti mogla bi se izvoditi iz jedne moguće filozofije povijesti, s naglaskom na ''cikličare'', poput Giambattista Vicoa, Georga Wilhelma Friedricha Hegela ili pak Arnolda Josepha Toynbeea. Čini se da bez  Friedricha Nietzschea, tog navjestitelja postmodernog doba, priča neće biti moguća.

 ''Uporaba'' Nietzschea u hermeneutičke svrhe ovoga bloga proizlazi iz važnosti njegova  teksta O koristi i štetnosti historije za život (Matica Hrvatska,  Zagreb, 2004.). Posezanje za ovim tekstom,u mojoj čitateljskoj ne maloj povijesti,bilo je  motivirano različitim znanstvenim interesima. Prvi put sam ga čitao prije desetak  i više godina  prilikom bavljenja  suočavanja s prošlošću (Vergangenheitsbewältigung). Drugi put,eto ove A.D. 2016., na tragu prethodne teme, s novim  motivom ispitivanja ''korisnosti i štetnosti povijesti /prošlosti za život“ u društvu u kojem živim(o)''.  Nietzscheovom tekstu, za našu temu, valja pridružiti onaj  Jaspersov (Jaspers. Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke. AGM,2006.).

Nietzscheovi i Jaspersovi tekstovi uvelike su inspirativni  za  jednu hermeneutiku opće i k tomu hrvatske korisnosti i štetnosti  povijesti za život. Korisnost se može mjeriti uradcima na tragu objektiviranja  hrvatske  povijesti bez mitova,priča sa šupljim kodovima  i organiziranih bilo lijevih, bilo desnih  povjesničarskih ''pričigina''. Štetnost se prepoznaje u politikama prošlosti, na tragu ideje moći, podjela hrvatskog društvenog korpusa, u kojim podjelama sudjeluje i dio hrvatske akademske zajednice odnosno osoba poznatih javnosti. Bilo s lijeva, bilo s desna!Naravna stvar, podaci o osobama poznati su uredništvu!  Pa te osobe koje svi poznajemo nema potrebe imenovati jer one znaju o kojim je osobama riječ.

Baš se ''potrefilo'', da ne kažem ''intralo'', da ovaj blog i prolog pišem uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima koji se 23. kolovoza obilježava svake godine na tragu Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja  2009.godine.

Unatoč svim rezolucijama EU, u Hrvatskoj  nema volje za znanstvenim objektiviranjem krivnje obaju režima. U odnosu na volju, ima volje za selektivnim objektiviranjem primjerice NDH režima, ali Titovog totalitarnog i posttotalitarnog nema.

Neće ga biti sve dok postoje akteri tog režima, bilo živi, bilo  njihove kćeri, njihovi moćni sinovi prerušeni u kostime simulirane demokracije, kao zaštitnici  moćnih „ćaća!. Objektiviranja  neće  biti sve dok se ne otvore arhivi s relevantnim dokumentima (ako već nisu ''počišćeni'' i ''oprani'', ''ražentani'' i  spaljeni od strane drugova Perkovića, Malobabića i ostale ''bratije'' iz starih služba) koji su  dokumenti  trebali  biti  u funkciji znanstvenog objektiviranja komunističkog režima i pisanja   hrvatske crne knjige komunizma. Ali s obzirom na ''čerupanje'', paljenje dokumenata  tijekom devedesetih kad je  udbaški kadar ušao i u HDZ i sudjelovao u njegovu stvaranju, teško će se  moći napisati jedna objektivna povijest crne knjige komunizma u Hrvatskoj. Niti HDZ-u niti SDP-u nije to u interesu! Kad bi se dogodio historiografski ''striptease'', bilo bi bolno gledati tko je sve ''umočen'' i tko je ''umakao'' druge.Tko je „mećao“?! I tko nam  (ga) i dalje „meće“?! I zagorčava  inako  gorak život!

Hrvatska će u simuliranoj demokraciji, zahvaljujući akterima staroga režima koji su i danas na vlasti, i dalje biti ptica podrezanih krila kojoj će na sve načine biti blokiran njezin  kondorski let.Na kraju, ona u tranziciji ili vremenu velikog ''predriblavanja''/preveslavanja  narodnih masa  od strane tiranije manjine,to jest  stare nomenklature prerušene u demokratske maškare, i nije zamišljena /programirana kao kondor već kao ptičica „frzelin“, koja će kontrolirano letjeti očerupanih krila, pa dok leti - leti. U gabaritima kontrolirane ''autonomije'', premda je ''samostalna država''. „Neš ti takve samostalnosti“?! U to se možemo uvjeriti nakon 25 godina tranzicijskog spektakla ili tranzicijskih strogo kontroliranih vlakova. No, vratimo se povijesti/h/istoriji!

Kako im služiti kad se počesto nameću kao prepreke životu? Naravna stvar, ne same po sebi, već preko posrednika  koji, u našem slučaju, mediatiziraju  povijesne događaje prema interesu politika prošlosti. U hrvatskom društvu  politike prošlosti oblikuju moćne političke strukture sa starim repovima, mediji kao dio istih, dijelovi  plaćeničke akademske zajednice sa ''znanstvenom'' legitimacijom. Ili Nečastivi na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka  Univerziteta u Zagrebu. K tomu i  plaćenički dijelovi  civilnog društva iz domene 112. brdske udarane lovačke pukovnije.

 

2. Historiji želimo služiti samo dok ona služi životu. (F. Nietzsche)

Nije da mi ne trebamo povijest i da joj ne želimo ''služiti''. Ali, da parafraziramo druga Nietzschea u apostrofiranom spisu: ''Historiji želimo služiti samo dok ona služi životu'' (Nav.dj.str.5.). Hajdemo se malo poigrati s ovom rečenicom imajući u vidu društvo u kojem živimo. Historiji želimo služiti samo ako je ona objektivirana. Znači, znanstvena koja počiva na istini a ne  interesu, manipulaciji i u službi jednoj od strana hrvatske povijesti.

Historiji ne želimo služiti kao histeriji ako nas politikama povijesti zarobljava u prošlost. Takvu historiju i historiografiju smatram štetnom zato što nam uništava život, baca nas u kandže i u kaljužu egoistične bilo lijeve, bilo desne tiranije manjine. Historiji ne želim(o) služiti u slučaju ako proizvodi histeriju ili sama postaje histerija. A ima i toga! Histerija oko historije? Igra riječi koja ima svoju semantiku! Zar ne?!

Ne želimo biti taoci vremena i aktera u kojemu nismo živjeli ili smo živjeli, ali smo bili samo objekt, potencijalna lovina u smislu mogućeg političkog nasilja ili čista žrtva. Što će nam takvo zarobljeništvo čijih se okova racionalnom metodom treba rješavati? Tko uživa u zarobljeništvu prošlosti ima luđačke konotacije? S luđacima ne treba imati posla!

Slijedi nova Nietzscheova rečenica, koja ima konotacije što se referiraju na život u društvu u kojem živim(o). Pa Friedrich, odnosno kazani Miroslav N., kaže: ''Čovjek se, naprotiv upire, o veliki i sve veći teret prošloga'' (Nav.dj.str.10.). U tumačenju/hermeneutici ove Nietzscheove rečenice naglasak je na ''teretu prošlosti''. Zašto je čovjek toliko ''fasciniran'' prošlim ako mu je prošlost teret? Koji je to glupi mazohizam u kojega upada svaki čovjek?! Koje je to ludilo?!

Prošlo(st) je rezultat ovakvog i onakvog djelovanja, kojega se ne možemo riješiti, pa nam postaje teret ili prtljaga koju nosimo sa sobom.Premda nam je teret, uvijek se , poput Sizifa okrećemo teretu i do ''jaja'' guramo taj teret uživajući u ''guranju'', bez obzira što počesto ne poznajemo značajnu razliku između Sizifa i Don Juana? Ako uopće ima razlike?!

Uživamo u mazohističkom činu čistog apsurda koji nam se nameće kao perfekt, a taj perfekt, kvragu, ipak nije toliko perfektan da bi s njim bili ekstremno fascinirani.

Perfekt je navodno lakši u odnosu na prepreke prezenta i futura od kojih ljudi bježe kao Nečastivi od tamjana.Koje je to ljudsko ludilo?! Koji je to ljudski udes?! Ne imati pretjerana posla sa sadašnjim, biti okrenut prošlosti i strahovati, treptjeti, drhtati od futura? Taj mrski futur?! Mrski!

Prezent stvara teškoće s kojima se većina ljudi ne zna, ne može, ne želi nositi. Futur im je još kompliciraniji ''rođo'' i vezan je uz nepoznato, neizvjesno, konačno smrtno. Smrtno se odgađa, ali je u budućnosti izvjesno i nadolazeće!Lakše se ''maltretirati'' prtljagom prošlosti premda  je više štetna nego korisna.

Sada slijedi jedno pitanje na tragu citiranog Niezscheova spisa glede upiranja u teret prošlosti?! Uvijek se može postaviti pitanje ''historijskog smisla'', svakog individualnog, grupnog i kolektivnog života, bilo u kontekstu Nietzscheove filozofije povijesti ili Toynbeeova tumačenja povijesti, koji se pak na jednom mjestu dodiruje s Nietzscheovom idejom ''propadanja'', pa bio to čovjek ili narod ili kultura. Metodom reminiscencije hitam prema jednom mjestu iz Toynbeeova  Istraživanje istorije koje se uvelike tiče ideje ''propadanja'' kultura i civilizacija. Potonje propadaju onog trenutka  kad od strane ''gornjih'' društvenih slojeva, ''elite'' nema više podražajne ili mimetičke snage za kreaciju viših svrha. Tada  neumitno dođemo do kraja  kultura i civilizacija, kao što se to može primijetiti i kod  Oswalda Spenglera u Propasti Zapada.

A mi smo kao Hrvatska dio tog propadanja, te dekadencije kao izraz egoističnih ,ne kvalificiranih i nedotupavnih političkih „elita“, koje pojma nemaju kako uspostaviti zakon kompatibilnosti sa naprednim društvima 21.stoljeća. Dakle, pojma nemaju! To je bit stvari!A hoće nas voditi ! I to sa jednim zubom. Ili kao krezubice! S ovakvom (h)rvackom političkom ''elitom'' odnosno političkom oligarhijom koja nas (izborno tijelo) u odnosu na prezent i futur, uz pomoć zaglupljujuće skokologijske PR (dac)  demokracije, zapravo tretira kao jednokratne blejajuće ovce, koje u trenutku glasovanja treba odvesti na klanje, dakle, s tim nepopravljivim sebičnjacima, s tom tiranijom manjine, bulumentom, preko mafijaškog  izbornog zakonodavstva i vladavine najgorih, osuđeni smo na propadanje i nestajanje. A možda je to cilj?! Samo u odnosu na prethodno razmišljanje,molim, bez primjedba na tragu teorije urote! Molit ću fino! Kakva urota, kakvi bakrači?! Ovo je samo opis surovog realnog svijeta u kojem živimo i ništa više! Ako ne želite vidjeti i čuti kako funkcionira realni svijet, onda smo u problemu! Pa kako Vam drago! Ili kako vas je volja? A ja znam što mislim, govorim i pišem!

 

3. O politikama prošlosti ili sukobu istine i interesa. I-I konflikt

No, ipak vratimo se Nietzscheu u pravcu jednog stavka glede prekomjernosti historije koja može štetiti nekom životu. S takvom se prekomjernošću susrećemo preko politika prošlosti u kojima imamo sukob istine i interesa (I-I sukob) ,gdje nam stavljanje interesa u sklop talibanskog tumačenja prošlosti ili preciznije kazano hermeneutike talibanske lijeve ili desne provenijencije(sve ista pašta, i ništa više!), proizvodi  prekomjernu  neobjektiviziranu  povijest/ historiju. Nietzscheovo viđenje h(i)(storije), geometrijski se može izraziti idejom trokuta. Prema tomu: ''Historija onom što živi pripada na trojak način: pripada mu kao onom koji djeluje i teži, kao onom koje očuvava i štuje, kao onome koje pati i treba oslobođenje.Toj trostrukosti odnošaja odgovara trostrukost vrsta historije: utoliko je dopušteno razlikovati monumentalnu, antikvarnu i kritičku vrstu historije.'' (Nav.dj.str.19.).

Struktura ideje trokuta historije temelji se na djelovanju (akcija), konzervaciji onoga što je bilo u vidu tradicije ili weberijanski tradicionalnog djelovanja i patnje koja vabi oslobođenje, rekao bih, od štetne/pogibeljne prošlosti koja nas permanentno zarobljava.

 

4. O gledanju unatrag i epistemologiji povijesti

Gledanje unatrag u pretjeranim količinama postaje štetno u smislu pretjerivanja s poviješću jer gledanje obuhvaća onaj tip djelovanja ili senzualnosti koji poput automobila sa retrovizorima permanentno vozi unatrag, dok se taj isti automobil zbog krivo postavljenih ili razbijenih retrovizora ne zabije u kontejner ili kantu za smeće ili ne padne u ambis zabluda, predrasuda i besmislenosti. Nije lako izaći na kraj s prošlošću i poviješću. Nietzsche kaže: ''Jer budući da već jesmo rezultati ranijih pokoljenja, rezultati smo i njihovih bludnji, strasti i zabluda; nije se moguće od tih lanaca sasvim odriješiti.'' (Nav.dj.str.31.). Ovdje skrećemo pozornost na bludnju, strasti, zablude i lance koji nas vežu i blokiraju u društvu u kojem živimo.

Značajno je mjesto u ovom Nietzscheovom spisu na tragu, ne toliko hermeneutike koliko epistemologije povijesti, gdje Nietzsche kaže kako historija mora sama riješiti problem historije, znanje mora svoj žalac okrenuti prema samom sebi.'' (Nav.dj.str.67.). Može li znanje hrvatskih historiografa okrenuti žalac prema sebi samom? Teško! Zašto?! Zbog javne, bez maske, participacije u politikama prošlosti . Iz tih razloga kod nas je nemoguće primijeniti Nietzscheovu epistemologiju povijesti. Diskurs o Nietzscheu završavam s temom različitog proučavanja povijesti. Što zapravo Nietzsche kaže o školama proučavanja povijesti? Na jednom mjestu čitamo: ''A i koja je škola pristojnosti takovo promatranje povijesti! Sve uzeti objektivno, ni nad čim se ne ljutiti, ništa ne ljubiti, sve pojmiti, kako to samo čini nježnim i povitljivim''. (Str.71.). S ovom rečenicom koja zagovara objektivnost, u odnosu na vrlo veliku neobjektivnost u hrvatskoj historiografiji, završavam ovaj fragment na tragu epistemologije povijesti koju zagovara Nietzsche i one ''epistemologije'' povijesti u Hrvatskoj koja se debelo zabila u kljun interesa. Dakle, zabila! Kakva je korist većini od tog njezinog zabijanja kljuna u interes? Kao interesna (historiogorafija!) samo muti vodu i stvara probleme.U kontekstu politika prošlosti ona je problem, nije rješenje!

 

5. O povijesti kao vijesti o događaju i različitim viđenjima i tumačenjima istog događaja. Kako je to moguće?!

Što bi zapravo bila povijest? Povijest je ono po-vijesti? Ono po-vijestinije ništa drugo nego vijest o događaju. Ako je povijest vijest o nekom događaju onda moraju postojati akteri događaja, svjedoci, dokumenti, izvori, građa i tumači ili hermeneutičari događaja. Po tom redu stvari treba tumačiti povijest. Ako slijedimo taj red stvari može li tumačenje biti samo na tragu svjedoka i dokumenata ili, još gore, bez svjedoka i dokumenata, gdje se povjesničar ili historiograf, zapisivač ili tumač događaja, u novije vrijeme sve više lišava čak izvora i dokumenata i povijest pretvara u neki tip narativa, priče. Tako se tumačenje nekog događaja iz prošlosti pretvarau subjektivnu priču/''pričigin'' nekog historiografa kao takvog koja je njegova subjektivna priča. Zapravo his-story! Ako se njegova priča ne oslanja na dokumente i svjedoke takva priča nema uporište u objektivnosti već subjektivnosti. Tko mu može vjerovati?! Ja mu osobno, kao takvom, ne vjerujem! Tko mu hoće vjerovati, neka mu vjeruje!

Ako je tomu tako, što je zapravo povijest? Što je historija? Je li ona mit, rekonstrukcija i interpretacija mita, imaginacija? Koliko je onda ona objektivna kod Herodota, Tukidida i Tacita , koliko je preciznih priča, koliko dopuna kroz povijest, što je objektivno i istinito, a što interesno pisano? U razgovoru sa povjesničarima  i istoričarima doznajem kako se sve više napušta teren izvora (dokumenata) i klizi prema diskursima  i narativima, gdje povijest ili znanost o povijesti, čini se meni, kao skromnom politologu humanističke provenijencije odnosno višeslovcu, lagano klizi prema  književnosti.Blago rečeno, pričam ti priču bez objektivne istine! Ili s interesom! Ili pričam ti priču o jednom događaja u šest verzija. Ovdje sada slijed i tako nešto kao što je ''metnimo stavit''. Odnosno primjer!

Valja navesti jedan moj razgovor s uglednim povjesničarem i istoričarem drugom Ivom Goldsteinom, profesorom na FF Univerziteta u Zagrebu i poklisarom (h)rvackim u Parizu. Bar za sada !? Razgovor se zbio ove godine u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici na temu tumačenja ili hermeneutike povijesnih događaja. Razgovor prepričavam objektivno što ''Goldi'' može potvrditi. Predložio sam mali eksperiment u kojem će sudjelovati šest povjesničara/istoričara i jedan politolog/politikolog.

Eksperiment bi se sastojao u bacanju mojeg pametnog mobitela (smart phone) sa zadnjeg kata Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ja sam u tomu eksperimentu trebao biti na krovu Nacionalne sveučilišne knjižnice, a njih šest povjesničara/istoričara, kako im drago, dolje na ulazu. Dogovor je bio da nitko nepokušava hvatati pametni mobitel, jer to nije pametno za eksperiment kao takav. Onaj koji bi trebao provjeriti objektivno tumačenje događaja i donijeti vijesti o istomu.

Pitam druga ''Goldija'' kako bi šest povjesničara/istoričara tumačilo pad i razbijanje jednog pametnog ili na novo(h)rvackom  smart phone-a?! Priča je išla hipotetskim stazama nove nepreglednosti. Pretpostavio sam da bismo dobili šest inačica/verzija istog događaja gdje bi se na padu jednog pametnog stroja mogla lagano testirati (ne) objektivnost (h)rvacke (h)(i)storiografije. Jer bi svatko ispričao svoju priču i imali bismo šest različitih vijesti/informacija o padu jednog  pametnog mobitela sa zadnjeg kata Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Pa i razbijanje jednog pametnog(smart) mobitela ne bi predstavljalo veliku štetu, niti bi to bio neki epohalni događaj. Šteta bi bila veća u subjektivnoj interpetaciji šest verzija pada jednog pametnog mobitela. Sada slijedi malo metodičko pitanje! A što je tek sa hermeneutikom ozbiljnijih događaja u kojima objektivnost može biti upitna iz razloga različitih interesa tumača ili hermeneutičara, što je iz obzora neobjektivnosti doista too much. Nadalje se postavlja pitanje ne samo objektivnosti već i interesa tumača.

 

6. Pitanje odgovornosti za posljedice dvaju totalitarizama u Hrvatskoj tijekom XX stoljeća. U potrazi za(h)rvatskim Karlom Jaspersom? Moramo li ga tražiti lampom,fenjerom i lampadinom?!

Da, cijela akademska zajednica,posebice ona koja poznaje materiju trebala bi otvoriti pitanje  krivnje  odgovornosti dvaju totalitarnih režima u Hrvatskoj između 1941-1991. godine. Ne možemo živjeti u demokraciji sa figom u džepu i ne otvarati pitanje suočavanja sa dvama totalitarizmima koji i danas poput avetinja lebde i upravljaju našim životima. Ne znam tko se može nazvati demokratom, a da potajno ili javno gladi ''jaja'' Pavelićevom ili Titovom režimu? Oni se ne mogu usporediti s obzirom na ideologije, ali se njihovi režimi s obzirom na državno, organizirano nasilje nad različitima mogu i moraju komparirati.

Za mene se s naslova liberalne demokracije radi o dva totalitarca i zločinca s kojima se radikalno, dakle bez milosti, valja obračunati jer su se oni na radikalan način obračunavali s različitim dijelovima hrvatskog društva. Svaki zbog svoje ideologije, svaki zbog svojeg interesa! U odnosu na njih treba podvući ili ''boldirati'' pitanje njihove odgovornosti za zločine koje su preko svojih institucija učinili nad hrvatskim narodom.

Da bi se poteglo pitanje odgovornosti za hrvatske totalitarizme trebao bi se pojaviti neki hrvatski Karl Jaspers. Zasad ga treba tražiti svijećom! ''Đe si Karl?!'' Pitaju se u Gradu! Da ne trošim vrijeme uzalud na nešto što kod nas uopće /uopšte nije moguće, skrećem, dakle, pozornost na izvornik glede pitanja  krivnje i odgovornosti u slučaju nacističke Njemačke i njezina totalitarizma. No, ipak zurück zum Karl Jaspers!

Jaspers je pitanje krivnje postavio 1946. godine (Karl Jaspers. Pitanje Krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke. AGM, Zagreb,2006.). Mi to pitanje ne stavljamo na dnevni red ni 2016. godine koje bi se odnosilo na djelovanje dvaju totalitarnih režima u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. To pitanje ne postavlja ni Gospa /Vladarica sa Pantovčaka („Čarobni brijeg“), buduća doktorica politologije/politikologije na Fakultetu talibanskih,dogmatskih i regionskih nauka Univerziteta u Zagrebu. Sada napuštam Nju i Njezin „angažman“ oko ovog pitanja i okrećem se Jaspersu s kojim se Dotična ne može usporediti. No, pitanje je u slučaju Jaspersa proizvedeno kao rezultat predavanja na Sveučilištu Heidelberg, gdje sam i sam bio 1994. na studijskom boravku. O podrijetlu citiranog spisa možemo pročitati: ''Iz niza predavanja o duhovnoj  situaciji u Njemačkoj, održanih tijekom zimskog semestra 1945-1946. ovdje se objavljuje sadržaj satova na kojima je bilo  riječi o pitanju krivnje. Svim ovim izlaganjima želio bih kao  Nijemac među Nijemcima poticati  jasnoću i složenost, kao čovjek među ljudima  sudjelovati u našim zalaganjima za istinu. Heidelberg , travnja 1946.''.

Njemačka preko Jaspersa nije samo postavila pitanje krivnje u odnosu na desni Hitlerov totalitarizam. Ona je nakon ujedinjenja postavila pitanje krivnje komunističkog režima Ericha Honeckera. Hrvatska na čelu lijevo liberalnih vlada od nastanka do danas to pitanje nije nikad postavila jer to smatra ''lovom na vještice''. Još gore je što preko dokumenata SDP i druge moćne strukture kontroliraju taj dio naše povijesti. No, slijedimo Karla Jaspersa. A ne SDP i HDZ!

Što na početku filozofsko-političke rasprave Pitanje Krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke ističe Karl Jaspers? On ističe tezu o zajedničkom duhovnom snalaženju, nepostojanju zajedničkog tla i okupljanju. Ta bi se teza i danas 2016. mogla primijeniti na ovu našu malu, zarobljenu, izgubljenu i dezintegriranu Hrvatsku, kao društvo. Prema tomu, pročitajmo indikativan Jaspersov stav iz 1946. o Nijemcima i Njemačkoj. Jaspers, dakle, kaže: ''U Njemačkoj se  moramo zajednički duhovno snaći. Mi još ne posjedujemo zajedničko tlo. Nastojimo se okupiti. To što vam izlažem izniklo je  iz međusobnih razgovora, koje svi vodimo, svatko u svom krugu.'' (Nav.str.7.) .Nijemci su se duhovno okupili, snašli i nakon 1991. pronašli zajedničko tlo. Oni su se radikalno suočili s Hitlerom i Erichom Honeckerom, s lijevim i desnim ''drugovima''/''kamaradima'', ''kolektivistima'', o kojima piše liberal F.A.Hayek, a mi se nikad radikalno nismo suočili s diktatorom i kolektivistom i radikalnim „ševcem“ drugom Titom. S Pavelićem da! Ali s Titom, dakle, ne! Njemu apologetska hrvatska historiografija i dalje ''gladi jaja''. Dokle?! U odnosu na te likove (Pavelića i Tita ) potrebno je radikalno objektiviranje povijesti.

Nijemci su to učinili i oslobodili se blokirane povijesti, a mi i dalje ostajemo blokirani, ne potežemo pitanje krivnje oba režima. Oba su režima kriva za našu sadašnjost i za našu budućnost.Što ih prije likvidiramo u svijesti, prije ćemo se izvući iz talačke situacije prošlosti koja nam muti um,svijest, život sada, i onaj nadolazeći.

Jaspers je doista poučan i aplikativan u odnosu na izgubljene Hrvate u izgubljenom nesretnom,poniženom i opljačkanom društvu. Na jednom mjestu Jaspers kaže: ''Želimo naučiti razgovarati jedni s drugima. To znači da ne želimo samo ponavljati svoja mišljenja, već čuti što drugi misle.'' (Nav.dj.str.7.). Lijepo Jaspersovo razmišljanje koje priliči Nijemcima! A što ćemo s Hrvatima?!

Mi još nismo stigli do razine razgovora. Pa smo tu gdje jesmo. U kloaki Europske unije, ništa više. Mi ne znamo razgovorati! Naviknuti smo ''pljuvati'', sotonizirati, vrijeđati, podcjenjivati, omalovažavati druge, drugima proizvoditi nelagodu i gađenje zbog takve komunikacije.Druge i različite želimo poniziti, pljuniti, sotinizirati, isključiti i uništiti. K tomu, skloni smo moralno zlostavljati i podcjenjivati, ubijati različita mišljenja, pozivati na javni linč ako netko ima vlastiti stav i drugačije mišljenje. To smo MI! Hrvati ! Ne svi ! Ali dobar dio ! Upravo smo takvi! Svidjelo vam/nam se, to smo MI. To je taj talibanizam kojega se kao pojedinci, članovi društvenih grupa i kao društvo trebamo stidjeti. Jer je on karcinom na tkivu društva u kojem živimo. No, vratimo se mogućem razgovoru ! Kazah razgovoru! I samo razgovoru!

Razgovor je temelj društva, jer kako Jaspers kaže, razgovorom stižemo do naše zajedničke stvari. Naša zajednička stvar nije Cosa nostra, već politička zajednica u kojoj su građani jednaki pred zakonom, gdje se poštuje zakon, sloboda i tolerancija. No, politička zajednica može biti i Cosa nostra ako podzemlje uređuje nadzemlje, kao što se to može iščitati u knjizi Politika i droga. Svaka sličnost s hrvatskim društvom je slučajna?! Jer kod nas toga, zapravo nema?! Kao što ni vendete nema?!

Kao što je 1946. u Njemačkoj bio otežan razgovor tako je danas 2016. otežan razgovor u Hrvatskoj. Tog ozbiljnog razgovora u medijima nema jer ga je zamijenila PR komunikacija/demokracija. Nadalje, razgovora u stubokom podijeljenom društvu nema jer i dalje traje diferencijacija, kao u doba Saveza komunista Hrvatske, koji je zapravo i danas na vlasti u svom transformiranom obliku SDP + HDZ sa stranačkim satelitima. Ti sateliti bez lijevog i desnog krila SKH nikad ne bi mogli ući u parlament i upravljati našom individualnom i kolektivnom sudbinom. Politička tranzicija omogućila je i funkcioniranje pluraliziranog SKH u simuliranoj demokraciji pod palicom starog kadra ili starih likova u novom kontekstu. Odnosno velike povijesne travestije u Hrvatskoj! Zato smo tu gdje jesmo. U maškare demokraciji! Maškare iz starog režima, ipak vladaju!

Kontrolori povijesti, među njima, proizveli su toliko blokada da nam je Njemačka, zbog visoke kvalitete hrvatskog pravosuđa i ''braće/bratije Bajić'', (narodni pevači u doba SFRJ) morala provesti mini-lustraciju. Jadno, i ništa više! Čak ni za to nismo sposobni! Nismo sposobnini to napraviti, jer volimo biti zarobljeni i zarobljenicima prošlosti ostati. Drug Sigmund Freud iz Metkovića, rečeni Bože Petrov, o ovomu bi bolesnom društvu s naslova psihijatrije imao štošta kazati. Kaži ''rođo''Božo! Nemoj se stidjeti!

Što Jaspers dalje zbori o Nijemcima 1946., a što bi se moglo primijeniti na (H)rvate 2016.? Na jednom mjestu kaže: ''Zajednički nam je nedostatak zajedničkog.''(Nav.dj.str.11.) Naša se zajedničkost svodi na sportsku reprezentaciju. Čak i tu ima radikalnih odstupanja! Zašto smo  takvi?! Mi uopće nemamo zajedničku platformu i pitanje je nakon što smo dobili državu jesmo li uopće država u usporedbi s etabliranim državama? Morali bi se na tragu Jaspersovih razmišljanja dogovoriti oko ključnih godina, lomova, tragedija, nesreća, krivnje  i  odgovornosti.

Mi se kao poludjelo društvo ne možemo ni oko čega dogovoriti! Zašto?! I dokle tako?! I zašto smo postali taocima vlastite prošlosti stavivši se dobrohotno u njezine lance i okove? Zašto volimo okove? To nije pitanje psihologije, to je pitanje psihijatrije, jerbo psihologija operira normalnim, a psihijatrija bolesnim.

 

7. Umjesto zaključka

Sada se otvara pitanje krivnje za zlodjela u dvama totalitarnim režimima, NDH i Jugoslaviji. Ideja krivnje u starom i novom režimu, u smislu objektiviranja nije imala suglasja i volju vlasti i plaćeničkih sveučilišnih krugova. Podvlačenje crte krivnje na čistim znanstvenim temeljima podrazumijevalo bi, kako možemo pročitati u Jaspersovoj raspravi, tretiranje  kriminalne, političke, moralne i  metafizičke  krivnje, NDH režima, i onog jugoslavenskog, to jest desnog i lijevog totalitarizma i posttotalitarizma.

Pitanje krivnje trebalo bi se odnositi na oba režima, obje države,  obje vlasti, premda je  njihova geneologija ona ideologijska, vrijednosna /aksiologijska  zapravo  različita, ali im je korijen smišljenog ili organiziranog  državnog nasilja/terora isti, kao i u proizvodnim zločinima koji zahtijevaju  propitivanje  četiri dimenzije   krivnje tih režima. Na Jaspersovom tragu!

Činjenica da je u njihovim stupovima stajao teror, nasilje izvedeno izrazličitih totalitarnih ideologija. Premda je jedan od drugoga, u temelju s obzirom na ideologiju, miljama udaljen od humanizma (NDH), a drugi u svojoj ideologiji nosi ideju humanizma i emancipacije, unatoč tomu ovaj drugi drugarski ''komunistički humanizam'', također je preko organizirane tajne političke policije, i one vojne, demonstrirao nasilje spram opozicije koju je tretirao kao unutarnjeg neprijatelja. I to ti je „rođo“ onda bila ''narodna demokratija'' s ulogom subjektivnog faktora u objektivnim nemogućnostima, koji je subjektivni faktor kao opozicija mogao dobiti metak u čelo ili biti zaprt zbog delikta mišljenja' (članak 133. KZ , blago počivajuće SFRJ).Toliko o tom ''humanizmu'' u okvirima ''diktature'' proletarijata, ali ipak ''leve'' diktature.

Objektiviranje četiriju dimenzija krivnje u oba režima u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća moglo bi nas odvesti pročišćenju, stabilnosti i unutarnjem miru,bez podgrijavanja permanentnog građanskog rata na tragu Milanovićeve brutalne dezintegracijske paradigme MI ili ONI. Možda je „rođo“ Milanović čitao Carl Schmitta?Ali primjena njegova čitanja u praksi vodi u čisto ludilo građanskog rata. U čistu katastrofu koju treba izbjeći pod svaku cijenu !

Mi ne trebamo nastranu Milanovićevu ili bilo koju drugu ideju dezintegracije društva, bilo kojeg poludjelog političara iz SDP ili HDZ. K tomu, mi trebamo pročišćenje u odnosu na krivnju. Kako Jaspers definira put pročišćenja u odnosu na krivnju? Jaspers kaže: ''Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. (...). Pročišćenje je put čovjeka ka čovjeku. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment. Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, nit kroz magiju.(...) Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode.(...) Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode'' (Nav.dj.str.103-104).

Kod nas bi se trebalo na duge staze dogoditi to pročišćenje, bez kojega ovo društvo ostaje na upitnim staklenim nogama u razvojnom smislu, kao i u smislu političke slobode, zapravo zarobljeno društvo kojega vodi zarobljeni nekvalificirani um,s različitim predznacima političkog kolektivizma i primitivizma i„rodijačkog“ mentaliteta. Kojega smo mi taoci, bez stvarnih mehanizama promjene! Izbori nisu promjena! Oni s ovakvim izbornim zakonodavstvom, zapravo, jamče tiraniju manjine, koja se učvrstila nakon prvih, pa sve do najnovijih izbora . To nisu naši (većina ) izbori, to su izbori gdje manjina treba većinu da bi je iskoristila, i nakon izbora ''otkantala''. To su njihovi izbori, i mi s tim nemamo nikakve veze, osim što bi trebali ili nebi trebali izaćina izbore.

Poticanjem pitanja o odgovornosti za počinjeno nasilje, ubijanje, ništenje pojedinih društvenih grupa, rasni i klasni rat kao i pročišćenje, trebalo bi potaknuti kretanje prema političkoj slobodi, oslobođenju, miru, stabilnosti, razvoju i demokraciji.

Ona ne može postojati s figom u džepu u smislu zalaganja za nju, uz istodobnu relaksaciju primjerice lijeve totalitarne diktature i istodobno historiografsko ''glađenja jaja'' diktatoru, to jest J.B.T. Onog trenutka kad političari i dio historiografije prestanu ''gladiti jaja'' diktatoru bit ćemo oslobođeni. I krenut ćemo naprijed! A to priželjkujem! Za to se zalažem!

Ne može se ''metnimo stavit'' (na primjer !), istodobno ''drobiti'' o liberalnoj demokraciji i paralelno podržavati sultanističku diktaturu diktatora Tita. Ili  demokracija ili diktatura?! Zagovaram čiste moduse življenja, ''ili-ili''. Tu nema mjesta za jedno ''i'' jer je pretijesno. Ne smije se odustati od zagovora objektiviranja krivnje dvaju režima i kritike skretanja dobrog dijela historiografske zajednice u vode politika prošlosti, na tragu sukoba Istine i Interesa, u kojem se sukobu prepoznaje pristranost, gdje interes zamjenjuje istinu u službi određenih struktura društvene i političke moći.

S ovim se kretanjem hrvatsko društvo našlo u mišolovci poput miša koji je zbog malo sira završio u ''trapuli''. Ili se zbog manipulacije moćnih struktura zapravo ponaša kao ''glavoč''/''glamac'', inače najgluplja riba u Jadranu koja zagriza svaki mamac.

Možemo li sebi i svojoj djeci  dopustiti da  budemo glupi ''glavoči'' ili ''glamci''? Odnosno, kako Vam drago! Ništa osobno! Igra moći  i moć igre se nastavljaju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

inegs.com koristi kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo. Više o kolačićima.

Slažem se