EN Pridružite nam se na Facebooku facebook

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institute for European and Globalization Studies

REKONSTRUKCIJA BALKANA U DOBA GLOBALIZACIJE: Igra moći i moć igre

Objavljeno   

REKONSTRUKCIJA  BALKANA U DOBA GLOBALIZACIJE: Igra moći i moć igre

Druga moderna

Anđelko Milardović
www.andjelkomilardovic.com

Prolog

Vrijeme u kojem bivamo obilježeno je sve većom ulogom znanja, informacija i tehnologije, globalizmom i globalizacijom kao novom integracijom svijeta na prijelazu stoljeća. Može ga se odrediti kao postmoderno stanje (Jean-François Lyotard: The Postmodern Condition: A Report on Knowledge,1979.), druga moderna (Zweite Moderne; Urlich Beck) ili kao tekuću modernost (Zygmunt Bauman). Tehnologije su uvelike potaknule novu veliku transformaciju svijeta  kao nastavak modernizacije  nošene globalnim društvom rizika. Nastupilo je doba umreženog društva (Manuel Castels). Na političkom planu palo je komunističko carstvo, bio  je otvoren  proces tranzicije, došlo je do pobjede  (simulirane) demokracije, post- demokracije i neoliberalne globalizacije, stvorena je nova geopolitička slika svijeta. Pod utjecajem globalnih igrača (global players) uslijedila  je rekonstrukcija različitih  regija svijeta na tragu ideja druge modernizacije. Među vječitim problemima u različitim regijama svijeta svakako je Balkan. U kontekstu teorije refleksivne modernizacije, Balkan je permanetni izvor političkih/ratnih rizika i nadasve druge protumoderne. Njegova rekonstrukcija u doba  globalizacije pokazala se  nedovršenim poslom. I tko zna koliko će to trajati? Uglavnom zbog silnica i interesa globanih igrača Velike Britanije, Njemačke, Turske, Amerike i euroazijske Rusije. Sve su to igrači koji ''bacaju oko'' na Balkan. Teorija o kraju povijesti Francisa Fukuyame polomila je zube i na Balkanu. Konzervativni Samuel P. Huntington  (The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order) bio je bliži anticipaciji događaja na Balkanu s makropolitičkom ideologijom sukoba civilizacija. Polazim od teze da se u ovoj našoj priči globalni igrači pojavljuju kao akteri  socijalne  rekonstrukcije nove društvene zbilje na Balkanu,  vođene  složenim mehanizmima iz središta globalne  moći, njihovih afilijacija na terenu  zemalja Balkana preko servilnih i nemaštovitih podaničkih vlada, medija, civilnog  društva i propagandne industrije kojoj je u postdemokratskom stanju cilj gola proizvodnja pristanka a ne javna rasprava. Ovaj diskurs otvaramo, dakle, metodom radosne političke dekonstrukcije različitih političkih koncepata rekonstrukcije Balkana u doba globalizacije s pozicije  ciljne i vrijednosne racionalnosti (Max Weber). U odnosu na prethodno apostrofirana dva tipa društvenog  djelovanja, Balkanu ne manjka afektivnog i tradicionalnog djelovanja. Štoviše, možemo govoriti o pretjerivanjima bez mjere i granica ili o višku afektivnog i tradicionalnog djelovanja. Krenimo s radosnom dekonstrukcijom rekonstrukcijskih pokušaja Balkana koje shvaćam kao moć igre protiv igre moći.

Zapadni Balkan kao igra moći, zapadni balkon kao moć igre

Balkan je prostor nepredvidljivosti. Predstavlja povijest nevolja, problema, naglih obrata krvi i  meda i bačvu baruta u 20. stoljeću. Onda  se  netko u vremenu globalizacije  sjetio kako  bi  taj isti  prostor trebalo malo vesternizirati. I odjednom je  Balkan  na Istoku (Orijentu) osvanuo kao Balkan na Zapadu, postavši preko noći zapadnim Balkanom (http://www.camo.ch/PDFO/Rekonstrukcija_Balkana.pdf). Političko-zemljopisni koncept zapadnog Balkana pojavio se u EU glasnicima 1998-2000. Pod tim se konceptom mislilo na Jugoslaviju minus  Slovenija plus Albanija. Koncept je sve do danas ostao u političkom diskursu kao čista igra moći globalnih igrača, odnosno njegovih novih socijalnih (re)konstruktora. Konceptu zapadni Balkan na tragu teorije igre, kao antropološke kategorije, suprostavio  sam alternativni koncept zapadni  balkon  s tezom kako se sa zapadnog balkona, naravno, bolje vidi zapadni Balkan. (Šire: Anđelko Milardović: Zapadni balkon. Fragmenti o politici Zapada. Centar za politološka istraživanja, Zagreb, 2009.). Metafora zapadnog balkona na tragu je ideje moći igre u odnosu na igre moći globalnih igrača!

Jugoistočna Europa

Uvidjevši kako u nekim dijelovima tzv. zapadnog Balkana buja odioznost spram tog koncepta rekonstruktori Balkana počeli su u javnom diskursu rabiti mekši izraz Jugoistočna Europa. Taj pojam danas koristi i aktualna predsjednica RH KGK, nova ''kraljica Balkana'' - srebrenička, koja je u iskazu nježnosti naspram ovog dijela svijeta izjavila kako je regija Jugoistočne Europe "naš zajednički dom'', što se u odnosu na diskurs predsjedničke kampanje smatra značajnim odstupanjem. Čini li nam se to da, kako vrijeme više odmiče, ''kraljica Balkana'' sve dublje pada u nimalo nježan ''regionski'' zagrljaj? Vratimo se predmetu izlaganja nakon ove digresije!

U odnosu na zapadni Balkan političko-geografski koncept Jugoistočne Europe daleko je širi. Obuhvaća zemlje na Balkanu koje nisu dio EU (Albanija, BiH, CG, Republika Kosovo, Makedonija, Srbija) te Bugarsku i Rumunjsku koje jesu članice EU. Nekad se u ovu grupu po potrebi i političkoj mašti uvrštava i RH kao članica EU, premda je ona pretežno srednjoeuropska i sredozemna, pa tek onda fragmentom  rubna  država s kracima prema Balkanu. Riječ je o trima marekrima hrvatskog kulturnog identiteta. Jugoistočna Europa se percipira kao jedna od žarišnih regija Europe i Euroazije. S obzirom na nova geopolitička preslagivanja, a pod  utjecajem naglog buđenja ruskog medvjeda iz zimskog sna i jačanjem euroazijskog koncepta, ovaj dio svijeta postao je zanimljiv Putinovoj Rusiji koja u prostor Zapada nastoji penetrirati preko jugoistične Europe, baš kao što Zapad preko Ukrajine nastoji penetirirati pred vrata Moskve. Naglasak je na različitim tehnikama penetracije! Freudova psihoanaliza (penetracije) Zapada i Rusije mogla bi podastrijeti zanimljive odgovore na temu odnosa psihoanalize i politike ili psihonalize politike, s idejom moći ili potencije odnosno  ''muških fantazija''.

Jugosfera ili o maštarijama dobronamjernog Engleza i ništa više 

Onda se te A.D. 2009. godine pojavio Englez, rečeni Tim Judah, člankom  Enterning the  Yugosphere, objelodanjenim u The Economist, kao zagovaratelj  jugosfere, još jednog koncepta rekonstrukcije Balkana u doba globalizacije. Teza je bila da se nakon raspada SFRJ rađa jugo- sfera. U trenutku objave radosne vijesti po Timu, RH se spremala ući u eurosferu. Tim Judah je govorio o svekolikom  povezivanju  na  prostoru  bivše Jugoslavije, na koji su koncept pozitivno reagirale nove balkanske oligarhije u jugosferi. Doduše, Judah je  na jednom mjestu govorio i o srednjoeuropskom udruživanju u vidu Višegradske  skupine od koje vlada RH zazire i bježi kao nečastivi od tamjana jer se  još  danas ne može odlijepiti od jugosfere i ''regiona'', premda je RH  formalno dio eurosfere, što smatram čistom političkom shizofrenijom i bipolarnom dezorijentacijom. Konceptu jugosfere na razini ideativne svijesti valja suprostaviti koncept eurosfere. Nekako nakon ulaska Hrvatske u eurosferu (EU) 2013. rođena je nova politička religija zvana ''region''.

"Region" ili o novim političkim maškarama 

Među inim konceptima rekonstrukcije Balkana pod utjecajem aktera globalizacije pojavio se politički koncept ''regiona''. Riječ je o političkom neologizmu za čije je razumijevanje od  pomoći semiotika prostora i politike. Na denotacijskoj razini ''region'' se odnosi na dio nekog većeg zemljopisnog prostora, s nekim prepoznatljivim identitetom. Konotacijski upućuje na  javno neizrečen prostor bivše Jugoslavije, na kojem su činjenično stvorene nove države. Neke od njih, kao Hrvatska i Slovenija, punopravne su članice EU dok ostaci ostataka ''regiona'' zbog krize u EU i antimodernizacijskih procesa zadugo neće postati članicama EU. Zašto se  u javnom diskursu koristi koncept ''region'' i postupak smještanja realnih političkih subjektiviteta (država)   pod kapu ''regiona''? Takav postupak vodi desubjektivizaciji političkih subjekata (suverene države) čiji se politički subjektiviteti nastoje svesti na zemljopisnu, a kako su rekonstruktori krenuli, možda samo na klimatsku dimenziju, premda ona kod Akvinskog, Montesqieuea i  Duvergera te ostalih učenih nije nebitna. Ideja ''regiona'' nije puka politička igrarija bez  političkog i metapolitičkog značenja. Njezina se snaga, bar u Hrvatskoj, reproducira preko  medija (primjerice N1) i sveučilišnih krugova. Nadasve preko  monopolističkog Fakulteta političkih nauka u Zagrebu i njegovih eksponata predstavljenih u liku i djelu Dejana Jovića. Neki od tih aktera sa spomenutog fakulteta zastupaju tezu o dvojnosti antifašizma, odnosno o dva anitifašistička pokreta za  Drugog svjetskog rata, partizanskom i četničkom.  Dakle, onom  proleterskom druga  Tita i onom  protumodernističkom i monarhističkom ''đenerala'' Ravnogorca Draže Mihailovića, kojeg današnja vlast u Republici Srbiji vrlo uspješno rehabilitira. I sada bi trebali biti u takvom društvu odnosno novoj formuli pod radnim  naslovom ''region''?  Ma vidi vraga ?! ''Region'' se u dijelu akademske i medijske zajednice promovira kao nova politička religija (Eric Voeglin), zapravo nova  političko-geografska dogma. Paradoksalnost  ideje ''regiona''  je u tomu što ona uporno odbija nove političke realnosti, kao što su te da je Republika Hrvatska samostalna i suverena država i članica  EU, baš kao i Slovenija. Kako se nakon 1. srpnja 2013. RH našla u  zagrljaju ''regiona'', kao dio nečeg  gdje se ona ne može više staviti s obzirom na njezinu novu političku realnost? Najgore je zašto politička oligarhija u RH uopće dopušta takvo što? Ili možda  sudjeluje u tomu? Glede prvog, naglasak je na dopuštanju. Dopuštanje možemo definirati kao  izraz kmetskog mentaliteta taloženog kroz povijest, tragične i nesretne svijesti, koja se kao svijest igrom povijesnih prilika kratko susrela sa političkom slobodom, da bi na kraju kapitulantski postupila i postupno odustajala  od iste, vrativši  se u svoju kmetsku podaničku povijesnu kolotečinu, s hrabrim  stavom u bijelim rukavicama i figom u džepu kako se  mi eto ne  bi  ''šteli zamerat'', kako se mi eto ne bi ''šteli mešati''. Glede drugoga, što se sumnje tiče, to je  još gore od prvog. Zamislite političke aktere u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili SAD-u koji bi radili protiv nacionalnih interesa? Koji su to akteri u RH koji dopuštaju da se primjerice Republika Srbija ponaša  kao da je ovo i dalje SFRJ, a ne RH/ EU, kao neki stari novi hegemon u pijanoj balkanskoj krčmi, određujući što bi trebali slaviti a što ne, utjecati na unutarnje ponašanje, zaboravljajući kako republika republici ne propisuje zakone, proslave, pravila igre, imendane i rođendane. Hvala lijepo i laku noć takvom ponašanju! Da je RH članica EU,vlast susjedne republike (Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin ili quatro radikalni fantastikus) koja vrlo uspješno rehabilitira antimodernistički  četnički pokret, konačno će shvatiti kad se jednog jutra nakon pijane novembarske noći i mamurluka, s rasolom probudi i Schengen vidi pred vratima svojim. Možda će misliti da je to neka fatamorgana? Ne, ali to neće biti nikakva  fatamorgana, to će biti nova realnost. I što ćemo sad?

U odnosu na ulazak Republike Srbije u EU, na tragu politike čistih računa, trebalo bi nepopustljivo inzistirati na šest točaka. Prva točka je povrat arhivske građe od 1918-1991/92. koja se odnosi na Hrvatsku kako bi se izbjegle ucjene, manipulacije i instrumentalizacije prošlošću. Druga točka je rješenje pitanja granica po međunarodnim standardima. Treća točka je rješavanje statusa hrvatske manjine u Srbiji po standardima koje građani/državljani RH srpske nacionalnosti imaju u Republici Hrvatskoj. Četvrta točka je konačno rješenje pitanja nestalih s jedne i s druge strane. Peta točka je povrat otetog (hajdučija!) kulturnog i umjetničkog blaga kao dijela identiteta. Šesta točka je javno odricanje od Memoranduma 2 (Drugi memorandum SANU. Uznemirujuće otkriće: novi srpski velikodržavni priručnik. Srbija ima Memorandum 2!). Dokument zagovara izravnu destabilizaciju susjednih država. Država koja ima plan destabilizacije i grabeža tuđih teritorija istodobno priželjkuje biti članica EU, pa kakva je to država? O kojem se tu tipu političkog ludila i političke psihijatrije radi? Hoćeš u EU, a imaš teritorijalne pretenzije na dijelove teritorija članica EU i NATO i BiH? I k tomu od susjeda RH, kao punoporavne članice EU, očekuješ pomoć u pridruživanju? S takvom dvostrukom, bizantskom igrom, ponašanjem i prikrivenim pretenzijama - ni u ludilu! Naravno, ovdje ne zagovaram nikakav nacionalizam, samo politiku čistih računa i priznavanja novih političkih realnosti. Ništa više! To je minimum!

Adria Balkan

Socijalni i politički konstruktori nisu odustali od različitih imaginacija glede uređenja Balkana. Slijedeći kronologiju političkih koncepata rekonstrukcije Balkana u doba globalizacije susrećemo se s najnovijim konceptom Adria Balkan. Čak se predlaže neutralni pojam/toponim Adria/Jadran radi otklona od Balkana. Doduše, više je to socijalni konstrukt novokomponirane balkanske oligarhije, koja se u globalizacijskom svijetu pomalo gubi, nastojeći tako nastupati pod ovim konceptom kao nekakava proizvodna marka. Ti akteri nisu okupirani političkim idejama ili teškim temama ideativne svijesti što bi se referirale na Balkan. Njihova je temeljna ideja novac, odnosno proizvodnja profita. Novac kao medij,  kako bi rekao Herbert Marshall McLuhan u knjizi Razumijevanje medija, transcendira zemljopisne i svake druge barijere. Zato ne treba čitati samo Karleka (Karl Marx), već bi diskursu o novcu trebalo dodati i Simmelovu raspravu  Filozofija novca (Nk. Z.Stojanovića, Srijemski Karlovci, 2004.). U konceptu Adria Balkan pogrešna je identifikacija nacionalnih interesa s korporacijskim interesima tipa Todorić, Tedeschi i ostala tranzicijska ''bratija'' po novcu. Kakav je moj interes s njima? Samo takav da uđem ili ne uđem u njihove dućane, kupim ili ne kupim ''par feta'' mortadele ili ''škatulu'' žute prašine (Cedevita), ''tufere'' te kremu za brijanje uz plaćanje na karticu. I ništa više! Otkud su oni naš nacionalni interes? Oni su tipično svoj interes i točka. To je jedina istina u odnosu na ''nacionalni interes'' (Wahrheit und Interesse), a ne ona koju nam nameću korporacijski i oligarhijski kontrolirani mediji. Oni su ovisni o korpooracijskoj reklamnoj milostinji (milodarima) tranzicijskih profitera na brdovitom Balkanu. Adria Balkan je, dakle, koncept što počiva na ideji novca u kojem nova oligarhija teži udruživanju jer je u odnosu na globalne igrače posve efemerna. Tek dobra ''ješka'' (mamac) za mogući gubitak tranzicijskog plijena u sklopu tranzicijske legalizirane grabeži. Oteto - prokleto!

Mali sintetički okvir

Ovdje sam radosno pokušao dekonstruirati  različite  političke koncepte rekonstrukcije Balkana u doba globalizacije i to kronološki od 1998-2015. godine, među kojima sam nadasve apostrofirao politički koncept rečenoga ''regiona''. Koliko je rekonstrukcija Balkana u interesu onih koji se bave konstrukcijom nove socijalne zbilje na Balkanu u doba globalizacije, a koliko ljudi koji tu žive - to je drugo pitanje. Iza svega stoji moć i interes u funkciji rekonstrukcijskog postupka. Odnosno  igra moći. Igri moći suprostavljam moć igre s diskursom lišenim političke korektnosti. Moć igre odnosi se na slobodnu dekonstrukciju različitih tipova moći, što se referiraju na Balkan i pokušaje njegova uređenja u doba globalizacije. Ideja homo ludensa nije mi strana. Jer da jest - ne bih se igrao! Homo ludens nije lud, već nadasve slobodan čovjek. Vraćam se predmetu ovog teksta! Zasad se u odnosu na Balkan, bio on zapadni, ''jugoistočna Europa'',''jugosfera'', ''region'',  ''Adria Balkan'' ili samo ''Adria'', a zašto ne Jadran (?!), pokazuje da je rekonstrukcija Balkana nedovršen projekt podložan novim eksperimentiranjima. Igra moći se nastavlja, a s njom bogme i moć igre.

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

inegs.com koristi kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo. Više o kolačićima.

Slažem se