EN Pridružite nam se na Facebooku facebook

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

Institute for European and Globalization Studies

Izbori kao dio društva spektakla: Igra moći i moć igre

Objavljeno   

Izbori kao dio društva spektakla: Igra moći i moć igre

Druga moderna

Anđelko Milardović
www.andjelkomilardovic.com

1. Prolog

Uspon društvenih masa vezuje se uz pojavu  političke modernizacije. Za svaku politiku, bila ona demokratska ili nedemokratska, ističe se uloga  društvenih masa  u formi  naroda, nacije, klase, mnoštva građana. Političaru je važno, bez obzira da li je akter demokratske ili nedemokratske forme vladavine, poznavanje ponašanja društvenih masa o čemu je u već klasičnom djelu Psihologija gomila početkom dvadesetog stoljeća pisao francuski autor Gustav Le Bon. Karl Mannheim, jedan od utemeljitelja sociologije znanja, u fragmentu Zašto do sada nije bilo političke znanosti?  raspravlja  što bi sve  trebao  znati političar da bi se bavio politikomMeđu inim znanjima izdvaja  „masovnu psihologiju“ ili psihologiju masa. Ovaj tip  znanja relevantan je za poznavanje ponašanja izbornih masa. Mannheim  naglašava tehniku vladanja društvenima masama  ''bez koje se ne može  u društvima masovne demokracije'' (Karl Mannheim. Ideologija i utopija. Naklada Jesenski i Turk. HSD, Zagreb, 2007., str.127.).  Koncept ''tehnike vladanja'' posvema se uklapa u  novovjekovno  tumačenje politike kod  N. Machiavellija. Tehnika vladanja masama u demokratskim i nedemokratskim porecima podrazumijeva organizaciju  političkog života društvenih masa. Canetti piše o tomu kako  ''masi treba usmjerenje'' (Elias Canetti. Masa i moć. GHZ,1994.). Današnje su demokracije masovne  i moraju se organizirati preko predstavništva. One su  u doba druge moderne  više postdemokratske  u kojima je klatno demokracije otišlo u pravcu oligarhije. Stoga Žarko Paić piše o ''dobu oligarhije''. Budući da svi o svemu ne mogu odlučivati potrebno je predstavništvo koje se organizira ''odozgo''. Meritokracija, elite ili oligarhija organiziraju i postavljaju demokraciju na scenu. Organizacija ''odozgo'' znači i proizvodnju pristanka, koja  više  odgovara interesima gornjih slojeva negoli društvenim demokratskim  masama. Zato su gornji slojevi više zainteresirani za izbore od samih građana.

2. Demokratske mase u politici u sjeni oligarhije. O postdemokraciji i postdemokratskom stanju

Mit o moći demokratskih masa  leži u konstrukciji demokracije kao ''vladavine većine''. Većina bi  trebala imati moć u odnosu na manjinu. Ako  bi imala takvu moć onda  bi se mogla  stvoriti  ''tiranija većine''. Odnosi moći u politici, uključujući i onu demokratsku, nadasve su bitni jer je novovjekovna politika ''volja za moć'' i tehnika vladanja ljudskim masama.  Analiza moći relevantna je u elitističko-kompetitivnom modelu demokracije. U tom modelu  do  izražaja dolazi  uloga  i značenje  moći  gornjih društvenih slojeva u organizaciji  masovne  parlamentarne  demokracije ''odozgo'' u odnosu na ''direktnu'' referendumsku demokraciju ''odozdo'', kao reakciju na vladavinu oligarhije u demokraciji.  Dekonstrukcija mita o ''vladavini  većine'' moguća  je   ubacivanjem ideje moći kao analitičke jedinice u raspravu o  stvarnim nositeljima moći u demokraciji. Onoj opće prihvaćenoj definiciji da je ''demokracija vladavina većine'' suprostavljam vlastitu definiciju demokracije: “Demokracija je vladavina većine, u kojoj većina bira manjinu, kako bi manjina  vladala većinom“. Iz ove  definicije   razvidni su odnos  moći i tranzicija većinskog vladara s jednokratnom moći na dan izbora u objekt moći  izabrane manjine ili političke oligarhije koja se nakon izbora pretvara u ''tiraniju manjine''.  Demokracija se postavlja  na pozornicu.  Ona se  igra i simulira kako bi oligarhija dobila demokratsku legitimaciju,a demokratske mase osjećaj moći. Riječ je o inscenaciji izbornih igara. Tako dolazimo do egzistencijalnog odnosa postmoderne  demokratske mase kojoj ritam daje oligarhija preko medija  stavljajući je u strogo zadane  reducirane okvire političkoga djelovanja. U  postizbornom razdoblju nakon ''proizvedenog pristanka'' provode se tehnike  neutraliziranja moći demokratskih masa. Tehnike neutraliziranja moći   demokratskih  masa  uz pomoć  starih i novih medija  su  anestezija, narkotizacija, fraktilizacija pozornosti preko novih medija i  manipulacija na društvenim mrežama. Sadržaji koji  vode  neutralizaciji  moći masa  su  zabava (samo zabava RTL), proizvodnja pseudo događaja,  konstrukcija društvenog spektakla, konzumentska kultura i sadržaji reklamne industrije. Neutralizirana demokratska masa uopće nije opasna  oligarhijskoj manjini u vremenu današnje postdemokracije ili post demokratskog stanja.

Riječ je  o novom stanju u kojem se demokracija zatekla u vremenu velike transformacije svijeta na prijelazi iz 20. u 21. stoljeće, što je moguće vidjeti iz  naredne tablice u koju smo uvrstili  glavne markere  za razumijevanje stanja demokracije kao što su globalizacija, nova konfiguracija politike i demokracije, minimalna liberalna demokracija i posljedice koje nastaju kao rezultat promijenjene konfiguracije demokracije na prijelazu stoljeća.

Tablica 1. Opis  postdemokracije u doba druge moderne

GLOBALIZACIJA NOVA KONFIGURACIJA POLITIKE I DEMOKRACIJE MINIMALNA LIBERALNA DEMOKRACIJA POSLJEDICE

Dominantna uloga globalnih igrača: korporacije, MMF, WTO, WB  i kreditne agencije

Kolonizacija politike  od strane ekonomije, medija, oglašivačke industrije

Interesna simbiotička  struktura vlada/država i korporacija odnosno korporacijske oligarhije

Neoliberalizam i  tržišni fundamentalizam

Kraj socijalne države i države blagostanja

Privatizacija socijalne države

Promjene na razini stranaka

Medijalizacija i komercijalizacija politike

Medijska kolonizacija politike

Potržišnjenje političkih stranaka

Personalizacija politike i dominacija slike nad sadržajem

Prevelika uloga političkog marketinga i PR industrije

Redovito održavanje  izbora uz  tehnike "proizvodnje pristanka" i kontroliranog političkog spektakla

Inscenacija i simulacija demokracije

Ukidanje diskusije i kontrola  medija

Tabloidizacija i banalizacija  politike

Manipulacija javnošću  preko starih i novih medija

Proizvodnja pseudo događaja

Spin demokracija

Politički sustav na PR dugme

Pad povjerenja u politiku i simuliranu demokraciju

Apatija i apstinencija izbornog  tijela

Uspavljivanje  demokratskih masa masovnom kulturom

Elitizacija/ oligarhizacija demokracije

Problem političke legitimacije i participacije, kontrolirane  demokratske arene

Uz pomoć nekoliko markera u ovoj smo tablici pokušali   opisati ono što se u  politološkoj literaturi  zove postdemokracija  i postdemokratsko stanje. Ipak valja razlikovati postdemokraciju, kao metodu analize, od   postdemokratskog stanja, dakle, onoga u kojemu se našla demokracija u vremenu globalizacije, globalnih igrača i korporativne moći. Postoje i različite semantike  postdemokracije. Colin Crouch  kaže  da ''politika i vlast sve više klize natrag u ruke privilegiranih elita na način tipičan za  preddemokratsko razdoblje'' (Colin Crouch. Postdemokracija. Političke i poslovne elite u 21. Stoljeću. Izvori, Zagreb, 2007. str. 12. i šire 108.).  Stanje postdemokracije isključuje ozbiljne rasprave o pitanjima političke zajednice. Zainteresirane   aktere za raspravu zasjenjuju PR stručnjaci   i  politički marketing  u funkciji održavanja moći oligarhije.  Prema Chrisu Hedgsu (Chris Hedgs. Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla. Algoritam, Zagreb, 2011.) propaganda ili PR supstituirali su ili čak ukinuli ideje, ideologije  i  znanje u  izbornoj i svakoj drugoj  demokratskoj politici. Zapravo svjedočimo ''propadanju rasprave'' bez koje  nema demokracije. Također svjedočimo ''smrti'' ili ''kraju politike''. Politiku je zamijenio politički marketing. Riječ je o klici novog totalitarizma gdje se sve pretvara  u propagandu i gdje je sve PR (dac). A kako rasprave u kontroliranim i umreženim medijima,  kao dijelovima oligarhijske strukture,  može  biti?  Crouch  ističe i paradokse suvremene demokratske politike. Na  jednom mjestu kaže da  ''tehnike za manipuliranje javnim mnijenjem i mehanizmi izlaganja politike javnom  ispitivanju postaju sve profinjeniji, dok sadržaji programa stranaka i njihova nadmetanja postaju sve neodređeniji i sve isprazniji'' (Nav. dj. str. 29.)  Baš kao što su  u  kampanji  za parlamentarne  izbore u Hrvatskoj 2015. bili neodređeni i isprazni i bitno orijentirani prema modelu ''rejting demokracije''. Slika bez tona, forma bez sadržaja prezentacije javnih politika. Druga je semantika  postdemokracije kod Jürgena Habermasa. On piše o ''postdemokratskoj eri'' koju obilježava  vladavina elita, oligarhije  i tehnokracije i njihovu  monopolu moći u EU. Habermas ističe i drugu tezu, o pasivnoj ulozi građana svedenih na puke promatrače s pitanjem ''što nam se sve  to događa''. Ne  možemo vjerovati?! Stvar se  otela demokratskoj kontroli! Naravna stvar, tu je i njegova teza o napetosti demokratski izabranih vlada i  profita,  te  održivosti socijalne države koju sve više  proždire  neoliberalni Leviathan. Kod Sheldona Wolina susrećemo se s tezom  o obrnutom totalitarizmu ili postdemokratskom stanju s politikom u službi  korporacija. Predstavničke institucije demokracije nisu u funkciji građana već korporacijskih interesa. Stoga se čak može govoriti i o post parlamentarnom stanju. Za Jacquesa Ranciera riječ je o postdemokraciji kao demokraciji poslije demosa ili onoj koja ''odstranjuje mogućnost rasprave i konflikta što je sastavni dio svake normalne demokracije''. Chantal Mouffe kaže kako su  iza ''fasada formalnih demokratskih načela privilegirane elite zapravo preuzele kontrolu''. Dakle, iz različitih semantika postdemokracije i postdemokratskog stanja možemo razabrati  ''demokratski deficit'' i  odlučnu ulogu oligarhije u demokraciji  i  vladavinu bez demosa. Demokracija se danas preko  izbora i izbornih  igara  simulira i preko strategije medija stavlja u okvir društva spektakla. Samo zabava (RTL)!

3. Parlamentarni  izbori  u RH 2015. kao primjer postdemokratskog stanja  i simulacije demokracije

Prethodni stavovi, razmišljanja i ocjene odnose se  i na  parlamentarne  izbore u Hrvatskoj 2015., koje doživljavam kao dio  društva spektakla, a demokraciju  u Hrvatskoj kao  inscenaciju i simulaciju. Prema  nekim ocjenama ovi su izbori jedni od  najodlučnijih i  najnapetijih. (Više: http://ifimes.org/ba/9088#sthash.9K7E7FNR.dpuf). Unatoč različitim ocjenama držim se vlastitih uvida. U kampanji je do izražaja došao sukob ideologija s raspravama o prošlosti. Od  izbornog ciklusa  do izbornog ciklusa vodi se  permanentni rat  ideologija ''crvenih'' i ''plavih'', ''crvenih'' i ''crnih''. Sadašnjost  i budućnost se vješto skrivaju tehnikama spina  i proizvodnjom pseudo događaja. U kampanji se  uglavnom vozilo u ''rikverc''! Vidjeli smo kako   su  se  ''crveni'' i ''plavi'' natjecali u dosezima političke ideologije nacionalizma i to  u natjecanju oko ortodoksnog hrvatstva. To  ''rajca'' i pali izborne mase!

Natjecanje u prezentaciji programa  bilo je popraćeno afirmacijom i negacijom statističkih podataka tako da se nije moglo iz te ljute bitke vidjeti ''raste li ili pada Rvacka?''. Statistika je samo unosila zabunu   među  biračko tijelo. ''Statistika naša dika, što zamisli to naslika!''. Zatim se mogla  zamijetiti personalizirana kampanja u kojoj  se stranke nisu vidjele već samo  njihovi čelnici. U Hrvatskoj je već niz godina na djelu  zakrivljena metodologija izbornih kampanja. Kao da ju je smislio sam   drug Đuro Orwell?!  Primjerice, kampanje za predsjedničke izbore vode se kao  za parlamentarne, kampanje za parlamentarne  kao da su predsjednički izbori, kampanja za izbore za Europski parlament kao da su parlamentarni izbori. Riječ je o zbunjivanju bračkoga tijela! Što zbunjenije, to bolje za lovce i odstrel! Glede postdemokratskog sindroma u kampanji  nije ga nedostajalo. Ozbiljnih rasprava u kojem bi pravcu ova zemlja trebala ići do 2020. godine nije  bilo. Isključeni su akteri koji bi svojim promišljanjima  oblikovali diskusiju. No, diskusiju je zamijenio  svemoćni politički marketing i PR. U kampanji se, s obzirom na novo geopolitičko preslagivanje svijeta i izbjegličku krizu te na novo konfiguriranje identiteta Europe, nitko  nije pozabavio  pitanjem odnosa ekonomske i demografske, imigracijske i politike  azila.  Pitanje je koja stranka ima izrađene te politike, inače  sudbinske za sadašnjost i budućnost ovoga društva, njegov nastavak, ili zbog pogrešnih poteza i egoizma  i niske empatije  (h)rvatske  oligarhije, zapravo mogući  nestanak .

Zatim, nitko nije na ozbiljan način problematizirao vanjsko politički položaj RH. Gdje  smo? U Srednjoj Europi, Balkanu, na Mediteranu?  I prema odrednicama identiteta, koja bi bila naša vanjska politika, ne u smislu hrvatske puške na NATO  i američkom ramenu,  njemačkog prirepka u Europi  ili Regiona  koji se  vezuje uz britansku sliku    Balkana.

Važno je da se predsjednica,  KGK , u jednom dijelu kampanje priklonila jednoj strani, premda je u svojoj izbornoj kampanji  simulirala  republikanizam. Kolindine splitske ljetne igre, kao dio  izbornog društva spektakla sadržavale su slikavanje sa ženama na Pazaru, rimskim vojnicima na Peristilu, simuliranim  ludim rimskim carem koji se  u vrelo kolovoško podne svakodnevno  pojavljuje pred globaliziranim turističkim pukom s uzvicima Ave Cezar! U ovaj teatar  apsurda  bili su ugurani  ''spontani'' susreti sa građanima. Još su samo ''falila dica'', ''dičica''! U vrelini  tog splitskog kolovoza bilo je zanimljivo pratiti kazališni komad pod naslovom Hollywood Democracy. No or Yes?! Yes! Onda je otišla  i zahvalila se preko Slobodne Dalmacije!  A nije ''tribala'', kažu upućeni. No, vratimo se glavnoj struji mišljenja  u odnosu na tijek kampanje. Naravna stvar, izostavljena je  rasprava i o ''hrvatskim bankama u stranom vlasništvu'', njihovim frankističkim ispadima, pelješenju puka i pretvaranju  istoga u podanike franačkog carstva. Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu  u tranzicijskom je spektaklu pretvorena  tako u hrvatske banke u stranom vlasništvu koje nam diktiraju život  duljinom  otplate  kreditnih rata. Još samo deset rata! Hura, ipak nekako živimo, ili preživljavamo! Fantastično! Toliko o našem ''suverenitetu'' i  u odnosu na  hrvatsku pušku na NATO / američkom ramenu. Zatim je tu  izostala rasprava o diskriminirajućem zakonu o konverziji u švicarce, koji je  izostavio 63 tisuće  građana koji su vratili kredit. Obrazloženje je prozirno. Na njih se nije mogao primijeniti zakon jer bi se moralo primijeniti načelo  retroaktivnosti. Kao da se  to načelo nije primijenilo  na aktualne podanike ''franačkog carstva''?

4.Umjesto zaključka

U sudaru crvenih i plavih koji su  u zadnjih dvadeset i pet godina kolonizirali  i podijelili prostor RH u  ideološkom, biračkom, političkom, financijskom, rodijačkom, kadrovskom i klijentelističkom smislu vodio se rat  na   tragu ''narcizma malih razlika'', sa  strategijom  blokade  ''rađanja trećeg čovjeka'' ili političkog sektora. Vodeći igrači  u borbi za vlast  ''crveni'' i ''plavi'' svoju projekciju budućnosti temeljili  su  na prvom modelu statusa quo. Njegovo je bitno obilježje  da je  to nerazvojni, populistički  i  polukolonijalni model društva. Tomu u prilog idu ovi pokazatelji. Od 126.8 milijardi proračunskih kuna 80% ide na plaće i penzije,ostatak na vraćanje kamata i duga te održavanje ostatka ostataka socijalne države. Hrvatska znanost, ako ima nacionalne znanosti, vrednovana je od ove i prethodnih vlada sa 0,76 % koliko vrijedi  (h)rvatska pamet u odnosu na rastrošnu i neefikasnu  oligarhijsku državu. Države koje imaju takav potcjenjivački  odnos u 21. stoljeću spram znanosti, obrazovanja i kulture, na kojima se temelji  ''pametni razvoj'',  osuđene su na  stagnaciju, propadanje  i održavanje  (polu) kolonijalnog statusa. Tu kruha nema! Zato ljudi odlaze! U pričuvnu domovinu!  U Bundesrepublik Deutschland! Kao što  je i moj ćaća 1961. otišao. Ovdje se povijest, na  najgori način u smislu  održavanja egzistencije, naprosto ponavlja! Od ovog modela najveću korist ima bankarska oligarhija  koja štednju hrvatskih građana  uz lihvarske  kamate, u odnosu na one koje daje građanima, posuđuje hrvatskoj vladi da  bi od nje,  zapravo od  nas  građana, imala  višestruku korist. Bljak!

Drugi model  društva u kampanji dolazio je  više  do izražaja kod ''trećeg čovjeka'' odnosno niza političkih grupa   kojima  su  mediji davali mrvice,  pa  se ovaj model nije mogao dostojno predstaviti.

Riječ je o modelu ''strukturalnih reformi'' koje sustavno u zadnjih  25 godina izbjegavaju  i ''crveni'' i ''plavi''. To je   model koji  bi  bio u funkciji razvoja. A temelji  se na  reformi poreznog sustava, javne uprave  i državne uprave na svim razinama, te zagovorima decentralizacije, regionalizacije i reforme pravosuđa   odnosno te  najslabije karike  unutar  ustavne tri grane vlasti. Treći model društva o kojemu se nije raspravljalo u kampanji bio bi model Europa 2020. Njegovi su markeri održivi, pametni i uključivi razvoj.  Pretpostavka realizacije ovog modela je  ostvarenje  drugog modela, pa bi se  hibridizacijom mogao stvoriti dugoročni koncept razvoja koji bi omogućio izlazak ovoga društva na stazu nade i napretka i izlaska iz ovog čemernog stanja. To se stanje  nastoji maskirati strategijama komunikacijskog maskiranja, zatim  skretanjem pozornosti  i zakrivljivanjem (spiniranjem) društvene zbilje. Sve je okrenuto naopako! U društvu  spektakla,  dio kojega su i izbori, nastoji se  održati neodrživi ekonomski i politički model statusa quo kojemu se smiješi grčki  scenarij uz Sirtaki. Moćna manjina postavlja demokraciju na scenu kako  bi je  simulirala. Simulacija demokracije je tehnika prikrivanja stanja jerbo se simulira ono čega zapravo nema. I na kraju, igra moći i moć igre.  

Institut za Europske i Globalizacijske Studije

inegs.com koristi kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo. Više o kolačićima.

Slažem se